Strašljivi roditelji prenose svoje strahove na djecu

anksioznost

Svi smo ponekad kao roditelji doživjeli stanje anksioznosti. Ono se uveliko razlikuju od blage uznemirenosti koju osjećamo kada su u pitanju naša djeca. Anksioznost se opisuju kao osjećaj opšte napetosti, velikog stresa, panike ili straha. Najčešće su ove emocije neosnovane i nesrazmjerne sa stvarnom opasnošću. Djeca uče od roditelja, a to podrazumijeva i dvosmislene situacije kada dijete nije sigurno kako treba da se ponaša. Ako je roditelj uvijek zabrinut i prestrašen dijete će utvrditi da većina svakodnevnih situacija nije sigurna.

Postoje dokazi da će djeca anksioznih roditelja najvjerovatnije i sami postati anksiozni. To je kombinacija genetskog faktora i naučenog obrasca ponašanja. Za roditelje ovo saznanje može uistinu biti bolno. Shvatiti da uprkos najboljim namjerama prenosiš svoj stres i nesigurnost na svoje dijete, nije lako. Ali, ako počneš primjećivati da dijete pokazuje anksiozno ponašanje, najmanje što ti treba jeste osjećaj krivice. Nema potrebe da svu preostalu energiju usmjeravaš na kažnjavanje samoga sebe.

Kao prvo, nije nužno da će anksioznost preći sa roditelja na dijete. Kao drugo, počnite učiti strategije suočavanja sa vlastitim strahovima i na taj način pomozite i svom djetetu. Nikad nije kasno, a bolje je početi prije nego kasnije.

U narednom tekstu pišemo o metodama rješavanja anksioznosti.