Karakteristike odgajatelja i prihvatanje inkluzivnog obrazovanja

Dr. sc. Emina Sadiković
Dr. sc. Refik Sadiković
Univerzitet u Novom Pazaru

Sažetak

U ovom radu ispitivan je odnos između karakteristika odgajatelja i prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. Istraživanjem je obuhvaćeno 105 odgajatelja iz različitih odgojno-obrazovnih ustanova iz Novog Pazara, a koji predstavljaju različite poduzorke u pogledu općih, odnosno demografskih (pol, bračni status, starost), kao i obrazovnih, odnosno profesionalnih karakteristika (stepen završenog obrazovanja). Ispitivanjem postojanja mogućih razlika između odgajatelja različitog stepena obrazovanja utvrđeno je da razlike postoje, međutim, nisu statistički značajne. Rezultati ovog istraživanja ukazuju na to da postoji statistički značajna razlika u stepenu prihvatanja inkluzivnog obrazovanja kod odgajatelja s obzirom na bračni status. Tako, odgajatelji koji žive u bračnoj zajednici pokazuju viši stepen prihvatanja inkluzivnog obrazovanja od odgajatelja koji ne žive u bračnoj zajednici. Utvrđeno je da ne postoje statistički značajne razlike između muških i ženskih odgajatelja u stepenu prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. Između starosti odgajatelja i stepena prihvatanja inovacije, inkluzivno obrazovanje nema značajne korelacije.
Ključne riječi: prihvatanje inkluzivnog obrazovanja, karakteristike odgajatelja.

Uvod

Osnovni cilj obrazovanja u savremenom svijetu je postizanjekvalitetnijeg obrazovanja, a kroz to osiguravanje optimalnog razvoja za svaku ličnost, uključujući i one sa posebnim potrebama, u skladu sa njihovim uzrastom, mogućnostima, mentalnim i fizičkim sposobnostima. Dosadašnji program rada u osnovnim školama bio je prilagođen srednjim intelektualnim sposobnostima učenika, po tzv. „srednjem učeniku“. Na marginama obrazovanja nalaze se nadareni i učenici sa teškoćama u učenju i razvoju. Tradicionalna nastava je najčešće zahtijevala da se učenik prilagodi školi. Savremena nastava zahtijeva da se odgojno-obrazovna ustanova prilagodi
učeniku, njegovim potrebama, mogućnostima i tempu razvoja. Inkluzija se bazira na sveobuhvatnoj potrebi uključivanja djece sa smanjenim mogućnostima u redovnu nastavu po programima prilagođenim za pojedinačni tempo napredovanja, kako bi se njihove sposobnosti razvijale do maksimuma. Tako, pojavom inkluzije dolazi se do individualizacije odgojno -obrazovnog procesa, odnosno pojave programa prilagođenog svakom učeniku  pojedinačno. Međunarodne inicijative koje teže reformi obrazovnog sistema u pravcu inkluzije tiču se obrazovanja sve djece, posebno djece koja pripadaju grupama koje trenutno nisu uključene u obrazovanje, i postale su imperativ koji ima za cilj ne samo kvalitetnije obrazovanje sve djece već i inkluzivno društvo. Inkluzija se istovremeno povezuje i sa procesima demokratizacije u društvu i u obrazovanju, i u tom kontekstu govori se o društvenoj inkluziji u širem smislu i o obrazovnoj inkluziji, onda kada se misli na uključivanje u obrazovanje djece sa posebnim potrebama,o čemu je ovdje riječ.
Ovo istraživanje je opravdano sprovesti jer je neophodno izvršiti detaljnu analizu kadrova kojima raspolaže neka ustanova. Osnovni razlog za to je ispitivanje sposobnosti kadrova da nose teret odgoja i obrazovanja u današnjim uslovima. Treba ispitati, sagledavajući stanje u društvu, koju to “injekciju” treba dati prosvjetnim radnicima i na kojim nivoima, da bi se poboljšao odgojno-obrazovni proces u našim ranim školama, u interesu cijelog društva. Danas su opravdani razlozi da se pojedini odgajatelji (i odgajatelji uopće) zapi taju da li su za odgojno obrazovni proces, ukoliko ne žele inovirati svoja znanja. Kao što je već spomenuto, u ovom radu se ispituje uticaj spola, starosti i školske spreme na prihvatanje inovacija, ovdje konkretno inkluzije u obrazovanju.

Teorijska podloga

Stoga se nameće pitanje kakav treba da bude odgajatelj koji će realizirati odgojne i obrazovne ciljeve i zadatke i na koji način? Pokušaji da se odgovori na ova pitanja vode gotovo uvijek do istraživanja svojstava ličnosti odgajatelja i njegovih profesionalnih karakteristika. Neki usvajaju i koriste inovaciju neposredno,pošto su saznali da ona postoji, drugima je potrebno više vremena za upoznavanje, ocjenjivanje i prihvatanje. Postavlja se pitanje kategorija usvojilaca inovacija. Jedan od teoretičara koji se na jviše bavio ovom problematikom je Rodžers koji je, poslije mnogih empirijskih istraživanja (Rogers, 1958; Beal, G., i Rogers, E., 1960; Ryan, B., 1948; Dimit, R., 1954), došao do pet tipova usvojilaca inovacija s obzirom na tempo prihvatanja: novatori, rani usvajači, prethodna većina, potonja većina i okljevači.
Novatori (inovators, venturesome) se karakteriziraju avanturističkim duhom i opsjednutošću inovacijama. Imaju
naglašenu sklonost da probaju novo. Zainteresiranisu za novo i to ih izvlači iz lokalističkih krugova, uslijed čega su isključivo okrenuti kosmopolitskim socijalnim odnosima. Grupe inovatora intenzivno međusobno komuniciraju uprkos geografskim udaljenostima. Skloni su riziku, hazardu, i njihova priroda može da bude odlučujuća za dalju društvenu sudbinu inovacije. Ima ih do 2,5% u jednom empirijskom skupu.
Rani usvojioci (Early Adapters), kojih u jednom empirijskom skupu ima 13,50%, vole da budu uvažavani. To su ljudi na koje računaju drugi iz sredine (The men to check with). Rani usvojioci su više integrirani u lokalnu sredinu od drugih kategorija. Ne povode se za svakom inovacijom, već kalkuliraju, diskretno koriste inovaciju, oprezni su i ugrađeni u lokalni milje. Otuda imaju veliki uticaj na neposrednu okolinu kao savjetodavci i informanti.
Prethodna većina (Early Majority) zastupljena je sa 34% u jednom empirijskom skupu. Prethodna većina usvaja novu ideju poslije ranih usvojilaca, a prije „prosječnih“. Članovi prethodne većine često stupaju u interakciju sa svojim parnjacima u grupi, ali vrlo rijetko imaju status vođe. Odlika im je sloboda u akciji. Odnos između ranih i relativno kasnih usvojilaca čini važnu sponu u procesu prihvatanja i širenja inovacija. „Ne biti posljednji, ali ne
biti nepromišljen u prihvatanju novih ideja“. Treba im vremena za deliberaciju i proces donošenja odluke o prihvatanju inovacije duže traje.
Potonja većina (Late majority) čini daljih 34% subjekata jednog empirijskog skupa. Ova grupa prihvata inovaciju poslije prosječnih. Glavna odlika im je skepsa. Odluku o usvajanju mogu donijeti bilo uslijed procjene koristi inovacije ili pak kao odgovor na socijalni pritisak. Ne prihvataju novu ideju dok to ne učini većina drugih. Prihvataju je tek kada inovacija bude favorizirana djelovanjem određenih društvenih normi. Njihov prilaz prihvatanju inovacija je oprezan i skeptičan.
Oklijevaoci (Laggards) posljednji prihvataju inovaciju. Oni su lokalistički orijentirani u odnosu na sve druge kategorije, odnosno vrijednosno orijentirani. Diskutiraju najčešće o prošlosti i prethodnim generacijama. Lične interakcije ostvaruju, prije svega, sa onima koji imaju tradicionalne vrijednosti, najčešće nisu lideri mišljenja i socijalno su izolirani. Oklijevalac prihvata inovaciju onda kada je ona već proširena na većinu i kada se velike koristi. Otvoreno izražavaju sumnjičavost prema inovacijama, inovatorima i agentima promjena. Tradicionalistička orijentacija usporava prihvatanje mišljenja. Vrlo sporo saznaju za novu ideju. U njihovom pogledu na svijet jako je izražena alijenacija prema brzo mijenjajućem svijetu. Dok najveći dio pojedinaca socijalnog sistema traži put glavnih
promjena, pažnja oklijevalaca je fokusirana na ogledalo koje reflektira prošlost. U jednom empirijskom skupu ima ih 16%.

Metodološki pristup problemu

Istraživanje je imalo za cilj ispitivanje uticaja demografskih i obrazovnih karakteristika odgajatelja na prihvatanje inovacije inkluzivnog obrazovanja.

Zadaci istraživanja:

1. Ispitati da li i u kojoj mjeri stepen završenog obrazovanja diferencira odgajatelje u pogledu prihvatanja inovacije
inkluzivno obrazovanje.
2. Ispitati status varijable radnog staža, izražen brojem godina provedenih u odgojno-obrazovnoj instituciji, u
procesu prihvatanja inovacije inkluzivno obrazovanje.
3. Ispitati razlike u prihvatanju inovacije inkluzivno obrazovanje u odnosu na spol odgajatelja.
4. Ispitati razlike u prihvatanju inovacije inkluzivno obrazovanje u odnosu na bračni status odgajatelja.
5. Utvrditi u kakvom su odnosu starost odgajatelja i prihvatanje inovacije inkluzivno obrazovanje.

Istraživačke hipoteze:

1. Obrazovna varijabla odgajatelja stepen završenog obrazovanja može pozitivno ili negativno da utiče na
prihvatanje inovacije inkluzivno obrazovanje.
2. Obrazovna varijabla odgajatelja radni staž u nastavimože pozitivno ili negativno da utiče na prihvatanje inovacije
inkluzivno obrazovanje.
3. Demografska varijabla spol doprinosi više ili manje prihvatanju inovacije inkluzivno obrazovanje od strane
odgajatelja.
4. Demografska varijabla bračni status doprinosi više ili manje prihvatanju inovacije u nastavi od strane
odgajatelja.
5. S povećanjem broja godina proširuje se iskustvo odgajatelja, a samim tim, uviđa se i potreba za inoviranjem nastavnog procesa, pa možemo pretpostaviti da će stariji odgajatelji imati izraženiji stepen prihvatanja inovacije inkluzivno obrazovanje.

Od istraživačkih varijabli korištene su:

 Obrazovne varijable (profesionalne karakteristike) : stepen obrazovanja, dužina radnog staža.
 Demografske varijable(opšta svojstva): spol, bračni status i starost.
 Prihvatanje inovacija(inkluzivnog obrazovanja)

Proces prihvatanja i usvajanja inovacija počinje javljanjem određene potrebe koja traži zadovoljenje. Određeni društveni subjekti (odgajatelji) uočavaju potrebu (poboljšanje efikasnosti odgoja) i probleme u vezi s njim. Započinje analiziranje problema, definiranje, izbor alternativnih akcija za r j ešenje i dolazi do odluke o korišćenju optimalnih koraka u razrješenju problema i zadovoljenju potrebe. Osnovna psihološka činjenica jeste svijest o potrebi i svjesno nastojanje da se potreba (problem) zadovolji. Mnogi autori su razrađivali korake i faze u procesu prihvatanja i usvajanja inovacija (Rodžers, 1962).

Upitnik za ispitivanje stepena prihvatanja inkluzivnog obrazovanja

Zavisna varijabla u ovom istraživanju je prihvatanje inkluzivnog načina odgoja i obrazovanja. Zavisna varijabla je promatrana kvantitativno, izražena kao stepen prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. Za ispitivanje stepena prihvatanja inovacije inkluzivno obrazovanje,korišten je upitnik koji se sastoji od 8 tvrdnji izraženih skalom Likertovog tipa. Zadatak odgajatelja bio je da procijeni u kom stepenu se slaže sa navedenom tvrdnjom. Maksimalan skor prihvatanja inkluzivnog obrazovanja iznosio je 40.

Uzorak istraživanja

Populacija istraživanja iz koje je izabran uzorak definirana je kao populacija odgajatelja koji su učestvovali u odgojnom procesu 2008/2009. godineu Novom Pazaru. Pošto se rezultati istraživanja ne odnose na cijelu populaciju odgajatelja u Srbiji, već samo na populaciju odgajatelja u Novom Pazaru, bitno je smanjena mogućnost uopćavanja rezultata istraživanja. Zato će istraživanje više poslužiti za problematizaciju promatranih fenomena u funkciji dalje razrade problema prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. Istraživanjem su obuhvaćeni odgajatelji predškolskog uzrasta i mlađih iz pet odgojno -obrazovnih ustanova u Novom Pazaru, tri državne i dvije privatne. Uzorak istraživanja obuhvata 105 odgajatelja, iz svake ustanove po 21 odgajatelj. Podaci u tabelama pokazuju strukturu uzorka odgajatelja po broju godina radnog staža (Tabela 1), prema starosti (Tabela 2), prema stepenu obrazovanja (Tabela 3), prema nivou učenika sa kojim odgajatelj radi (Tabela 4), prema spolu odgajatelja (Tabela 5), prema bračnom statusu (Tabela 6).

Rezultati istraživanja

Stepen obrazovanja i prihvatanje inovacije inkluzivno obrazovanje

Na osnovu postavljenog istraživačkog zadatka,da se ispita da li i u kojoj mjeri stepen završenog obrazovanja diferencira odgajatelje u pogledu prihvatanja inovacije inkluzivno obrazovanje, postavljena je istraživačka hipoteza: obrazovna varijabla odgajatelja stepen završenog obrazovanja može pozitivno ili negativno da utiče na prihvatanje inovacije inkluzivno obrazovanje. Da bismo utvrdili postojanje razlika između navedenih grupa,koristili smo jednofaktorsku univarijantnu analizu varijanse.

Na osnovu rezultata (Tabela 1) da se primijetiti da između različitih kategorija odgajatelja (različitog stepena stručne spreme) postoje razlike u stepenu prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. Između odgajatelja sa srednjom stručnom spremom i odgajatelja sa višom stručnom spremom nema razlika u stepenu prihvatanja inkluzivnog obrazovanja, dok između odgajatelja sa srednjom, odnosno višom stručnom spremom, i odgajatelja sa visokom stručnom spremom, odnosno magistraturom, vidimo razlike u stepenu prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. Između odgajatelja sa visokom stručnom spremom i odgajatelja sa magistraturom vidimo veoma malu razliku u stepenu prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. Vidimo, dakle, da što je odgajatelj obrazovaniji, u većem stepenu će prihvatiti inkluzivni način obrazovanja. Ovaj podatak se može objasniti činjenicom da će odgajatelj koji je obrazovaniji vjerovatno imati i više podataka o prednostima ovakvog načina obrazovanja, tako da će s manje skepticizma pristupiti prihvatanju ovog novog koncepta školovanja učenika sa posebnim potrebama.
Na osnovu iznijete statističke analize (u tabeli 2) može se zaključiti da između različitih kategorija odgajatelja (prema
stepenu stručne spreme) ne postoji statističk i značajna razlika u stepenu prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. Na osnovu rezultata prethodnih istraživanja,prema kojima obrazovne varijable ne utiču bitno na stepen inovativnosti odnosno prihvatanje inovacija (Mitić, 1999), možemo reći da su rezultati dobiveni u ovom istraživanju u skladu sa rezultatima dobivenim u prethodnim istraživanjima.

Radni staž i prihvatanje inkluzivnog obrazovanja

U istraživanju se pošlo od pretpostavke da obrazovna varijabla odgajatelja radni staž u nastavi može pozitivno ili negativno da utiče na prihvatanje inovacije inkluzivno obrazovanje. Drugi istraživački zadatak odnosio se na ispitivanje statusa varijable radnog staža u nastavi, izraženog brojem godina provedenih u nastavi, u procesu prihvatanja inovacije inkluzivno obrazovanje. Da bismo utvrdili kakva je korelacija između godina radnog staža i stepena prihvatanja inovacije inkluzivno obrazovanje,koristili smo Pearsonov koeficijent korelacije.
Iznijeti su koeficijenti korelacija (Tabela 1) između godina radnog staža i prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. Korelacija je niska i nije statistički značajna. S obzirom na to da se s povećanjem godina radnog staža povećava i radno iskustvo, za očekivati je bilo da će kod iskusnijih odgajatelja, za koje pretpostavljamo da su uvidjeli značaj uključivanja djece ometene u razvoju u odgojni proces, biti i viši stepen prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. S druge strane,moglo se, također, pretpostaviti da će odgajatelji sa manjim brojem godina radnog staža, zato što su obično i mlađi, a samim tim i skloniji eksperimentiranju, biti otvoreniji i za inovaciju inkluzivno obrazovanje i pokazati viši stepen prihvatanja.
Međutim, na osnovu rezultata vidimo da nema korelacije između ove dvije varijable. Rezultati dobiveni u ovom istraživanju ne poklapaju se sa rezultatima prethodnog istraživanja, prema čijim rezultatima radni staž odgajatelja ima značajnog uticaja na inovativnosti prihvatanja inovacija u nastavi. Prema tim rezultatima, ukoliko je radni staž veći, utoliko je manja inovativnost i kasnije prihvatanje inovacije i obratno (Mitić, 1999).

Spol i prihvatanje inovacije inkluzivno obrazovanje

U istraživanju se pošlo od pretpostavke da demografska varijabla spol, doprinosi više ili manje prihvatanju inovacije
inkluzivno obrazovanje od strane odgajatelja. Shodno tome, treći istraživački zadatak bio je ispitati razlike u prihvatanju inovacije inkluzivno obrazovanje u odnosu na spol odgajatelja. Da bismo utvrdili da li postoji statistički značajna razlika između muških i ženskih odgajatelja u stepenu prihvatanja inovacije inkluzivno obrazovanje, koristili smo t-test za velike nezavisne uzorke. Iz rezultata (Tabela 4) vidimo da su aritmetičke sredine, tj. prosjek stepena prihvatanja inkluzivnog obrazovanja kod odgajatelja i odgajateljica jednaki.

Navedeni rezultati pokazuju da razlika između odgajatelja i odgajateljica u stepenu prihvatanja inkluzivnog obrazovanja nije statistički značajna. Očekivanja su bila da postoje razlike s obzirom na to da se odgajatelji razlikuju prema spolu, a znamo da su istraživanja pokazala da se muškarci i žene razlikuju u mnogim osobinama. Rezultati dobiveni u ovom istraživanju u skladu su sa rezultatima sličnih istraživanja, prema kojima ni rezultati regresione analize inovativnosti, niti univarijantni F-odnos ne potvrđuju uticaj spola na inovativnost i vrijeme prihvatanja inovacija (Mitić, 1999).

Bračni status i prihvatanje inovacije inkluzivno obrazovanje

Četvrti istraživački zadatak odnosio se na ispitivanje odnosa prihvatanja inkluzivnog obrazovanja i bračnog statusa odgajatelja. U istraživanju se pošlo od hipoteze da demografska varijabla bračni status doprinosi više ili manje prihvatanju inovacije inkluzivno obrazovanje od strane odgajatelja. Da bismo utvrdili da li postoje statistički značajne razlike u stepenu prihvatanja inovacija s obzirom na bračni status odgajat elja, koristili smo t-test
za velike nezavisne uzorke.

Kao što se iz rezultata (Tabela 6) može primijetiti, kategorija odgajatelja koju čine udate/oženjeni odgajatelji imaviši prosječni stepen prihvatanja inkluzivnog obrazovanja od kategorije neudatih/neoženjenih odgajatelja. Može se pretpostaviti da su dobiveni ovakvi rezultati iz tog razloga što odgajatelji koji su u braku u većini slučajeva su i roditelji, tako da i sa tog aspekta sagledavaju problem uključivanja djece ometene u razvoju u redovne škole.

Testirana razlika između aritmetičkih sredina, odnosno prosječnih stepena prihvatanja inkluzivnog obrazovanja,statistički je značajna na nivou od 0,05,tj. uz rizik od 5%. Dakle, odgajatelji koji su u braku imaju statistički značajno viši stepen prihvatanja inkluzivnog obrazovanja od odgajatelja koji nisu u braku. Ovi rezultati nisu u skladu sa rezultatima prethodnih sličnih istraživanja, prema kojima varijabla bračni status ne stoji u statistički bitnoj vezi sa vremenom prihvatanja inovacija (Mitić, 1999).

Starost i prihvatanje inovacije inkluzivno obrazovanje

Peti istraživački zadatak se odnosio na utvrđivanje u kakvom su odnosu varijabla starost odgajatelja i prihvatanje inovacije inkluzivno obrazovanje. Hipoteza od koje se pošlo u istraživanju je glasila: S povećanjem broja godina proširuje se iskustvo odgajatelja, a samim tim, uviđa se i potreba za inoviranjem nastavnog procesa, pa možemo pretpostaviti da će stariji odgajatelji imati viši stepen prihvatanja inovacije inkluzivno obrazovanje. Da bismo utvrdili kakva je korelacija između ove dvije varijable, koristili smo Pearsonov koeficijent korelacije.

Na osnovu analize podataka vidi se da je dobiveni koeficijent korelacije između varijable starost (izražene brojem godina odgajatelja) veoma nizak i nije statistički značajan. Dakle, nema povezanosti između starosti odgajatelja i stepena prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. Dobiveni rezultati nisu u skladu sa rezultatima prethodnih sličnih istraživanja,prema čijim rezultatima što je odgajatelj stariji, utoliko je manja inovativnost i obratno. Rezultati se mogu objasniti pretpostavkom da odgajatelj određeni broj godina provede primjenjujući određene metode rada, za koje ustanovi da su djelotvorne i da njemu najviše odgovaraju. S povećanjem godina stiče rutinu i naviku da koristi određeni način rada, tako da možemo pretpostaviti da iz tog razloga stariji odgajatelji teže prihvataju inovacije. S druge strane, odgajatelj sa iskustvom dobiva više informacija o djelotvornosti pojedinih metoda, tako da može biti sigurniji u odabiru inovacija, što bi mu moglo biti olakšavajuća okolnost prilikom prihvatanja inovacija. Dobiveni rezultati u ovom istraživanju –koji govore da ne postoji korelacija koja je statistički značajna između starosti odgajatelja i prihvatanja inkluzivnog obrazovanja, dakle, u suprotnosti je sa rezultatima dosadašnjih istraživanja – otvaraju put novim istraživanjima.

Zaključak

Ispitivanjem postojanja mogućih razlika između odgajatelja različitog stepena obrazovanja utvrđeno je da razlike postoje, međutim, nisu statistički značajne. Rezultati ovog istraživanja ukazuju na to da postoji statistički značajna razlika u stepenu prihvatanja inkluzivnog obrazovanja kod odgajatelja s obzirom na bračni status. Tako, odgajatelji koji žive u bračnoj zajednici pokazuju viši stepen prihvatanja inkluzivnog obrazovanja od odgajatelja koji ne žive u bračnoj zajednici. Utvrđeno je da ne postoje statistički značajne razlike između muških i ženskih odgajatelja u stepenu prihvatanja inkluzivnog obrazovanja. Između starosti odgajatelja i stepena prihvatanja inovacije inkluzivno
obrazovanje nema značajne korelacije.

Literatura

1. Bogunović, B. (2004). Socijalnopsihološki činioci muzičke uspešnosti. Beograd: Filozofski fakultet (doktorska disertacija).
2. Handley, D. (1973). Personality, learning and teaching. London and Boston: Routledge and Kegan Paul.
3. Ivić, I. (1997). Aktivno učenje. Beograd: Institut za psihologiju. Karakteristike odgajatelja i prihvatanje inkluzivnog obrazovanja
4. Nikandrov, D. (1989). Teaching Methods: Tradition and Innovation. Mascow
5. Ryans, D. (1970). Characteristics of teachers. Washington: American Council on Education.
6. Mitić, V. (1999). Inovacije i nastava – Psihološki činioci prihvatanja inovacija u nastavi. Novi Sad: Budućnost.
7. Rogers, E. M. (1962). Diffusion of Innovation. New York : The Free Press, 1
8. Rogers, E. M. i Shoemaker F. F. (1971). Communication of Inovations. New York: The Free Press.