U današnjem društvu informacija, govorne i kumunikativne kompetencije su ključ uspjeha, jer su toliko potrebne i tražene. Smatra se da je jezik alat s kojim se stiču znanja i vještine. Govor je takođe veoma važan za socijalizaciju i samopouzdanje. Da bi dijete naučilo jezik, potrebno je da nauči značenje riječi, promjenu riječi u gramatici i principe kombinovanja riječi. Čak i vladanje sistemom zvukova, artikulacijom i intonacijom zahtjeva od djeteta puno vježbe i napora. S vremenom dijete nauči da samo govori i da razumije šta drugi kažu. Uzimajući sve u obzir, nije ni čudo da postoje djeca, koja ne nauče jezik tako brzo kao ostala.
Govorni poremećaj nije jedinstvena dijagnoza, već bolje je reći, skup različitih problema. To znači da se jezik kod djeteta ne razvija onako kako se to očekuje za njegov uzrast. Govorni razvoj kod djeteta, u tom slučaju, je sporiji i dolazi kasnije. Govorni poremećaj je često povezan sa drugim poremećajima (u tom slučaju je govorni poremećaj sekundaran) kao što su autizam (spektar autističkih poremećaja), poremećaj razvoja, neuropsihijatrijske dijagnoze, ADHD, nedostatak sluha, ali se može javiti samostalno i biti primaran problem.
Ovaj poremećaj je inače veoma čest kod djece predškolskog uzrasta. Bez nekog dokazivog razloga je prisutan kod petogodišnjaka 7%. Ova cifra opada kako djeca bivaju starija. Pojavljuje se kod dječaka 2-3 puta više nego kod djevojčica. Teški jezički poremećaj, što znači da dijete ima problema sa više različitih jezičkih nivoa, obuhvata 1 ili 2% djece. Jezički poremećaj se u predškolskom periodu često javlja u formi nedostatka usmenog jezika, a u školskom periodu se primjećuje kao poremećaj čitanja i pisanja. Sprovedena istraživanja pokazuju da veliki broj djece sa dijagnozom govornog poremećaja, u predškolskom periodu, nastavljaju imati iste ili slične probleme sa jezikom u starijoj dobi. Samo kod malog broja problem u potpunosti nestane.