Preliminarno istraživanje o agresivnim ponašanjima kod djece predškolskog uzrasta

Dr. sc. Senija Tahirović
Fakultet umjetnosti i društvenih nauka Internacionalnog
univerziteta u Sarajevu

Kada emocionalni problemi uzrokovani agresivnim ponašanjima i stalnim sukobima u okruženju dostignu tako visok nivo sa kojim se dijete ne može nositi, onda takvo stanje vodi teškoćama u kognitivnom razvoju, što, zajedno sa emocionalnim i socijalnim teškoćama, usporava cjelovit psiho -socijalni razvoj djeteta.

Sažetak

Agresivna ponašanja kod djece predstavljaju generalni izazov sa kojim se suočavaju društva u svijetu i Bosni i Hercegovini. Oblike agresivnih ponašanja primjećujemo kod djece u svim razvojnim fazama. Rijetko analiziramo ova ponašanja iz razvojne perspektive, što bi nam pružilo širi holistički pristup problemu.U ovom radu objasnili smo terminološke dileme vezano za agresivnost kod djece, zatim tipove i uzroke agresivnih ponašanja. Predstavili smo pilot-istraživanja o percepciji odgajatelja o prisutnosti, oblicima i uzrocima agresivnih ponašanja kod djece u predškolskom periodu. Metodološki okvir pilot-istraživanja uključuje podatke o uzorku, ciljevima istraživanja, hipotezama i metodama. Prikazani nalazi pilot-istraživanja imaju svoju naučnu svrhu, jer će poslužiti za razvijanje sveobuhvatnog istraživačkog projekta pod nazivom „Agresivnost – uzrok ili posljedica?“, koji bi trebao doprinijeti boljem razumijevanju ovog značajnog razvojnog problema. Praktična svrha istraživanja je utvrđivanje tendencija u okviru ispitivanog problema i predlaganje konkretnih akcija koje bi se trebale poduzeti u ispitivanom okruženju.
Zaključna razmatranja predstavljaju teoriju koju smo razvili na osnovu pilot-istraživanja koja će poslužiti kao teorijska osnova šireg istraživanja o agresivnim ponašanjima kod djece.
Ključne riječi: agresivno ponašanje, razvojni poremećaj, dijete, rani razvoj, razvojna perspektiva

Uvod

Agresivna ponašanja kod djece i mladih predstavlju široko raširenu pojavu, sa kojom se suočavaju djeca u svijetu i u Bosni i Hercegovini. Obično, ovom pitanju posvećujemo posebnu pažnju kad agresivna ponašanja djece prouzrokuju ozbiljne štete materijalne, tjelesne ili emocionalne prirode po žrtvu agresivnih ponašanja, ili po agresivno dijete, ili mladu osobu. Oblike agresivnih ponašanja primjećujemo kod djece u svim razvojnim fazama. Više desetina studija (Shaw, Gilliom i Giovanelli, 2000; Dodge, Bates i Pettit, 1990) provedeno je u svijetu i u BiH kako bi se analizirala agresivna ponašanja kod djece, posebno ona koja se karakteriziraju kao nasilna ponašanja. Ipak, ne možemo zaključiti da se desilo smanjenje ovakvih ponašanja, nego naprotiv – da na sceni imamo pojavu novih oblika ponašanja.
U ovom radu ćemo predstaviti nalaze pilot-istraživanja o percepciji odgajatelja o prisustvu, oblicima i uzrocima agresivnih ponašanja kod djece u predškolskom periodu. Pilot-istraživanje je realizirano u vrtiću za predškolsku djecu u Sarajevu. Nalazi pilot istraživanja će poslužiti za razvijanje sveobuhvatnog istraživačkog projekta koji bi trebao doprinijeti boljem razumijevanju ovog vrlo značajnog razvojnog aspekta kod djece, i predložiti akcije koje je potrebno poduzeti kako bi se adekvatnije odgovorilo na ovaj razvojni problem. U narednom dijelu teksta pokušat ćemo objasniti terminološke dileme vezano za agresivnost kod djece, zatim ćemo se baviti tipovima i uzrocima agresivnih ponašanja, te predstaviti nalaze pilot-istraživanja o percepciji odgajatelja o prisutnim tipovima i mogućim uzrocima agresivnih ponašanja kod djece predškolskog uzrasta. Analize agresivnih ponašanja kod djece školskog uzrasta će biti dio drugog pilot-istraživanja, dok se u ovom radu posebno bavimo ranim razvojem djece, jer vjerujemo da bolje razumijevanje i adekvatan odgovor na ponašanja koja se mogu definirati kao ”normalna” agresivnost mogu predstavljati preventivnu aktivnost i dugoročno mogu doprinijeti smanjenju agresivnosti kod djece.

Dileme u razumijevanju agresivnih ponašanjima kod djece

Agresivnost kod djece i mladih se obično koristi kao termin koji se odnosi na poremećaje, odnosno probleme ponašanja. Kad govorimo o odraslim osobama, ovi oblici ponašanja suspecificirani u formi antisocijalnih poremećaja, ili poremećaja ličnosti. Kad govorimo o djeci, pojam agresivnosti više se koristi u kontekstu ponašanja djece koja krše socijalne norme i pravila, dok ponašanja djece sa autizmom, naprimjer, ne povezujemo sa ovim terminom(Delfos, 2008). Agresivnost je ponašanje u čijoj je pozadini namjera da sedrugoj osobi nanese šteta, ili  uništi neki objekt (Bartol, 1995). Ovaj pristup podrazumijeva da ponašanja koja nanose štete bez namjere nisu agresivna ponašanja, odnosno, da cilj agresivnog ponašanja ne može biti emocionalna šteta prema djetetu, osobi, pa i prema životinjama. Naša procjena o tome kakva je bila namjera određenih ponašanja, kao i uspoređivanja agresivnih ponašanja prema onome kako se očekuje da se neko ponaša, uvijek je prisutna u procjeni ponašanja djece. Važno je, zato, naglasiti da kod procjene agresivnih ponašanja postoje i profesionalne i moralne dileme kod određivanja namjere i procjene nečijih ponašanja u odnosu na lične i društvene norme. Agresivna ponašanja se, zbog toga, posmatraju sa više aspekata i iz različitih perspektiva, koji koriste različitu terminologiju i definicije kako bi opisali manje-više isto ponašanje. Iz psihološke perspektive, agresivnost je jedan od problematičnih oblika ponašanja djece i mladih kod kojih se mogu prepoznati dva široko prihvaćena sindroma ponašanja (Essau i Conradt, 2004; Achenbach, 1993), i to:
a) eksternalizirajući sindromi, koji obuhvataju nekontrolirane oblike ponašanja kao sto su hiperaktivni, agresivni i delikventni oblici ponašanja,
b) internalizirajući sindromi, za koje je karakteristična pretjerana kontrola ponašanja (strah, depresija, socijalno povlačenje).
Iz psihijatrijske perspektive, kod objašnjavanja i dijagnosticiranja agresivnih ponašanja obično se koriste dva dijagnostička priručnika, i to: ICD 10 (World Health Organisation, 1992) Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema, Poglavlje V, Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja, te DSM-IV (American Psychiatric Association, 1994), Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje. Prema ovim klasifikacijama, agresivno i antisocijalno ponašanje se odnosi na poremećaje ophođenja i poremećaje s prkošenjem i suprotstavljanjem. Dijagnostički kriteriji za poremećaje ophođenja uključuju, između ostalog, da je osoba mlađa od 18 godina, da pokazuje konstelaciju simptoma kao što su: agresivno ponašanje, kršenje pravila, uništavanje tuđe imovine, te da su simptomi prisutni tokom dužeg vremena. Blaži oblik poremećaja ophođenja su ponašanja koja se povezuju sa prkošenjem i suprotstavljanjem.
Iz zakonske perspektive, problemi ponašanja se povezuju sa antisocijalnim ponašanjima kao što su ubojstva, krađe i tome slično, i delikvencijom koja, terminološki, uključuje ponašanja djece koja su učinila prekršaje protiv zakona koji su dovoljno teški da spadaju pod nadležnost kaznenog zakona zemlje u kojoj se prekršaj desio.Primjenom različitih perspektiva, pokušavamo da klasificiramo agresivna ponašanja u odnosu na namjere, posljedice, načine ekspresije, ili zakonske kriterije. Međutim, pored ranije navedenih različitosti i pokušaja da nađemo zajedničke simptome i vršimo klasifikaciju, jasno je da je svako agresivno ponašanje specifično, pogotovo kada pokušavamo da objasnimo utjecaj nasljednih i okolinskih faktora u razvoju takvih ponašanja.

Jedan od novijih koncepata agresivnih ponašanja (Delfos, 2008) uvodi novu kategoriju poremećaja ponašanja kao teškoće u ponašanju (conduct difficultes) te pravi razliku između poremećaja ponašanja (conduct disorders) i problema ponašanja (conduct problems). Poremećaji ponašanja, prema ovom konceptu, više su vezani za nasljedne predispozicije i proces odrastanja djeteta, dok su problemi ponašanja više uzrokovani okolinskim faktorima. Uvažavajući činjenicu da predispozicije i okruženje u kojem dijete odrasta kod svakog poremećaja igraju značajnu ulogu, pravljenje razlike između poremećaja u ponašanju i problema ponašanja je pitanje dominantnosti jednog ili drugog utjecaja. Kao i u prethodno navedenim dilemama određivanja namjere djeteta u provođenju agresivnog akta, i ovo pitanje određivanja dominantnosti nasljednih predispizicija i faktora okruženja je jednako teško odrediti, pogotovu kad se ima na umu proces odrastanja, koji uključuje i sazrijevanje centralnog nervnog sistema i stalne međusobne utjecaje svih navedenih faktora (Tahirović, 2011).

Tipovi agresivnih ponašanja kod djece i mladih

S obzirom na veliku raznolikost uzroka i posljedica agresivnih ponašanja, nameće se potreba da ih posmatramo u različitim tipovima i oblicima. Ovdje navodimo tipologiju agresivnih ponašanja prema Essau i Conradtu (2004), koju smo koristili kao osnovu za izradu skale za ovo istraživanje.
Otvorena agresivnost definira se kao otvoreni tip sukobljavanja povezan sa oblicima fizičkog nasilja kao što su fizički obračuni, teroriziranje drugih, upotreba oružja i sl. Djeca sa ovim vidom agresivnosti sklona su jačem negativnom reagiranju na neprijateljsku situaciju, više su razdražljiva i osjetljivija od djece koja pokazuju prikrivene oblike ponašanja.
Prikrivena agresivnost definirana je kao „postupci koji se događaju u tajnosti“. Primjer ovog podtipa agresivnosti su krađe, bježanje iz škole, bježanje od kuće, podmetanje požara i sl. Ovakva ponašanja su česta kod bojažljive, manje društvene djece, koja su nepovjerljiva prema drugima i u obitelji dobivaju nedovoljno podrške.
Reaktivna agresivnost je ponašanje koje se javlja kao reakcija na neki vanjski podražaj, događaj, ili ponašanje. Ovaj podražaj ne mora uvijek biti stvaran, nego ga dijete može tako doživjeti. Uporedo sa velikom količinom bijesa koji izaziva vanjski podražaj, ovakva djeca obično imaju slabije vještine kontrole ponašanja i ovladavanja emocijama, što zajedno dovodi do vrlo agresivnih ponašanja. Reaktivna agresivnost se povezuje sa metodama discipliniranja roditelja, nasiljem, nestabilnošću u obitelji, socijalnim faktorima. Proaktivna agresivnost se povezuje sa korištenjem agresivnog ponašanja kao instrumenta u postizanju određenog cilja. Proaktivno agresivna djeca očekuju da će njihova agresivnost donijeti pozitivne rezultate, oni vjeruju da se agresivno ponašanje isplati i da na taj način mogu ojačati svoju poziciju nad ostalom djecom.
Relacijska agresivnostje ona koja je usmjerena na uništavanja relacija, veza, ili prijateljstva. Primjer relacijske agresivnosti je prijetnja isključivanjem, ili isključivanje pojedinca iz skupine prijatelja. Djevojčice su više sklone ovoj vrsti agresivnosti nego dječaci. Djeca-žrtve relacijske agresivnosti uskraćena su u zadovoljavanju primarne potrebe za druženjem i ona se osjećaju odbačenom od vršnjaka, zbog čega često postaju nesretna i očajna te sklona prkosnim ili impulsivnim ponašanjima.
Instrumentalna i neprijateljska agresivnost su dva podtipa agresivnosti koji se obično javljaju zajedno. Obuhvataju agresivne oblike ponašanja u kojima je nagrada agresoru žrtvina bol i šteta koju joj nanosi. U skladu sa saznanjima o kognitivnim i socioemocionalnim sposobnostima djece u ranom razvoju, za očekivati je da oni najčešće ispoljavaju otvorenu i proaktivnu agresivnost, a u nešto manjoj mjeri relacijsku i instrumentalnu agresivnost. Naše preliminarno istraživanje će ispitati navedenu teorijsku elaboraciju kroz hipoteze koje su definirane u ovom istraživanju (Essau i Conradt, 2004).

Razumijevanje ”normalne” agresivnosti u ranom razvoju

Antisocijalna ponašanja koja uključuju i određen vid agresivnih ponašanja se javljaju, nestaju i mijenjaju tokom razvojnih perioda. Međutim, istraživanja su pokazala da djeca koja su jako fizički agresivna tokom ranog djetinjstva pokazuju značajnu stabilnost agresivnih ponašanja i u kasnijem razvoju. Longitudinalne studije pokazuju značajnu stabilnost u održivosti pogotovo fizički nasilnih ponašanja (Mash, Wolf, 2010). Nalazi našeg pilot-istraživanja bi, zato, mogli poslužiti kao prediktor razvoja agresivnih ponašanja kod djece u kasnijem školskom razvojnom periodu i periodu adolescencije. Neki oblici agresivnih ponašanja u ranom dječijem razvoju u određenoj mjeri su “normalni”. Pomoću ovog ponašanja, u ranim međuljudskim konfliktima djeca uče socijalne strategije pomoću kojih grade svoju poziciju u okruženju. Dojenačka dob i dob puzanja je vezana za napade bijesa koji su uzrokovani osjećajem tjelesne neugode, željom za pažnjom ili hranom, vršenjem nužde itd. Vrlo često, ovi oblici agresivnosti se pojavljuju zajedno sa problemima sa spavanjem ili ishranom kod djece.
Nakon prve godine života, kod djece se često javlja instrumentalni oblik agresivnosti, koji se obično veže za aktivnosti oduzimanja igračaka drugoj djeci, ili frustracije vezano za nepoznate situacije ili osobe. Sa povećanjem mobilnosti djeteta u ranom djetinjstvu, moguća je pojava nekih oblika hiperaktivnih ponašanja koja povećavaju rizik razvijanja ponašanja vezanih za odbijanje autoriteta, kao i agresivnih ponašanja. Nedostatak samokontrole u ranom razvoju, prisustvo stresnih situacija, često su uzrok pojave napada bijesa, koji dosežu vrhunac u dobi od 3,5 godina. U periodu hronološkog uzrasta između 3. i 5. godine, kod većine djece se smanjuje fizička agresivnost, jer djeca ove dobi povećavaju sposobnost samoregulacije, a i govorni razvoj smanjuje potrebu za primjenom agresivnih ponašanjima kod rješavanja konflikata (DeHart, Sroufe, Cooper, 2004). Većina djece sa agresivnim ponašanjima pokazuju raznolikost ekspresije agresivnih ponašanja. Oni obično ne zadržavaju isti oblik ponašanja duži vremenski period, nego mijenjaju njihove forme tokom razvoja (Tahirović, 2011). Na osnovu ranije navedenih saznanja, jasno nam je da je određen nivo agresivnih ponašanja dio odrastanja. Iako svaki hronološki period sa sobom nosi manje ili više tipična agresivna ponašanja, ipak, kod velikog broja djece agresivna ponašanja prelaze u neki od oblika izrazito antisocijalnih i delikventnih ponašanja. Imajući na umu opće smjernice koje upućuju na razlike između ”normalne” agresivnosti, koja je dio odrastanja, i izrazito agresivnih, ”abnormalnih” oblika ponašanja, ovdje predstavljamo kriterije za procjenu ponašanja koja su karakteristična za predškolski uzrast.

O ”abnormalnom” agresivnom ponašanju je moguće govoriti kada ponašanje:
 kvalitetno odstupa od „normalne“ agresivnosti, npr. djeca predškolske dobi se često fizički obračunavaju, ali podmetanje vatre i mučenje životinja se smatra „abnormalnim” za ovu dob;
 kvantitativno se razlikuju u odnosu na učestalost, intenzitet i dužinu trajanja. Za predškolsku dob povremeni izljevi bijesa su ”normalni”, dok su ista ponašanja za dvanaestogodišnjaka ”abnormalna”;
 u značajnoj mjeri odstupaju od onoga sto se smatra ”normalnim” za djecu iste razvojne dobi i istog spola;
 uveliko ometaju različite aspekte dječijeg razvoja kao što su odnosi sa vršnjacima ili odraslim osobama, ili, pak, savladavanje novih znanja i govornih sposobnosti;
 ako agresivno ponašanje predškolskog djeteta štetno utječe na ponašanje drugih (Prema Essau i Conradtu, 2004:24, Moeler, 2001).
Odlučivanje o tome da li je neko agresivno ponašanje ”abnormalno” uvijek najprije zahtijeva utvrđivanje hronološke dobi djeteta, što nas upućuje na saznanja o tome koja su uobičajena ponašanja kod djece tog uzrasta, potom utvrđujemo ekstremnost, intenzitet i učestalost agresivnih ponašanja, dužinu trajanja takvih ponašanja, a onda i posljedice tih ponašanja na razvoj djeteta, osoba i predmeta u okruženju. Vrlo često, roditelji i odgajatelji evaluiraju sve gore navedene kriterije na osnovu subjektivnog odnosa prema agresivnosti općenito i ličnim nivoima tolerancije prema takvim ponašanjima, što značajno određuje da li je ponašanje nekog djeteta prema njima razvojno ”normalno” ili ne. Rijetko smo spremni na holistički pristup posmatranju djeteta kao individue i, u skladu s tim, na adekvatan odgovor na ponašanje djeteta.

Teorijski pristupi koji objašnjavaju agresivna ponašanja kod djece

Zašto djeca i mladi postaju agresivni, pitanje je koje je bilo predmet analiza mnogih psiholoških teorija i provedenih istraživanja. Navest ćemo nekoliko teorijskih pristupa koji, svaki sa svog aspekta, pokušavaju dati odgovor na ovo još uvijek složeno pitanje. Dolje navedene teorije dale su nam okvir za razumijevanje ovog pitanja, i koristili smo osnovne tvrdnje ovih teorija kako bismo kreirali skalu za ispitivanja mišljenja odgajatelja o agresivnim ponašanjima djece u predškolskom periodu.
Teorija ponašanja i teorija socijalnog učenja objašnjava agresivna ponašanja kao ponašanje koje se može naučiti, održavati ili mijenjati kroz proces opažanja, klasičnog i operantnog uvjetovanja. Ovim jednostavnim oblicima učenja, prema ovoj teoriji, agresivna ponašanja se mogu učiti, ali se mogu i modificirati uz pomoć podražaja, potkrepljenja, i procesom generalizacije ranije naučenog agresivnog ponašanja.
Prema Teoriji socijalnog učenja, koju je predstavio Bandura (1989), agresivna ponašanja se usvajaju kroz učenje promatranjem modela i oponašanjem modela u određenom trenutku. Ova teorija potencira značaj kognitivne obrade informacija vezano za agresivno ponašanje i situaciju u kojoj se dijete ili mlada osoba nalazi, što utječe na donošenje odluke vezano za primjenu agresivnog ponašanja.
Jedno od najčešćih polazišta u objašnjavanju agresivnih ponašanja je hipoteza frustracija-agresivnost, koju je predstavio Dolard i saradnici (1939). Frustracija nastaje u situacijama kada je dijete, ili mlada osoba, spriječeno, ili ometeno, da realizira ponašanje koje je usmjereno prema ostvarivanju određenog cilja. Osnova ove hipoteze je da frustracija uvijek izaziva neki oblik agresije, i/ili agresija uvijek biva izazvana nekim oblikom frustracije. Ovaj teorijski pristup nije našao svoju punu potvrdu u empirijskim istraživanjima. Berkovitz (1965) predstavio je revidiranu hipotezu frustracija agresivnost, prema kojoj agresivno ponašanje nastaje kombinacijom unutrašnjih poriva (ljutnja, neprijateljstvo) i vanjskih okidača, odnosno podražaja, koji upućuju na moguću agresivnost, odnosno, koji su vezani za ranije slično iskustvo koje je bilo povezano sa agresivnim ponašanjima.
Teorija nagona (Freud psihoanalitička teorija, 1920) potcrtava značaj nagona, koji su, prema ovoj teoriji, osnova agresivnosti. Nagoni se mogu preusmjeriti u prihvatljive aktivnosti, što predstavlja rasterećenje. Ali, ako se to ne desi, onda nastupa katarza, ili rasterećenje kroz erupciju agresivnosti.
Model ”antisocijalnih aktivnosti”u fokus stavlja antisocijalne sklonosti kod djece koje se, kroz razvojne trendove, razvijaju u agresivna ponašanja. Glavni činioci u ovom procesu su razvojne osobine koje se odnose na temperament, okolinske faktore, ulogu roditelja i njihov način discipliniranja djeteta, te utjecaj vršnjaka (Connor, 2002).
Kao što je već navedeno, ovi teorijski pristupi pomažu nam u širem razumijevanju samog fenomena agresivnog ponašanja. Potencirajući pojedine važne aspekte u razvoju agresivnih ponašanja, više nam pomažu u utvrđivanju određenih rizičnih faktora koji u jednom vremensko m intervalu prevagnu, tako da dijete iz ”normalne agresivnosti” razvija ponašanja koja se povezuju sa ”abnormalnim agresivnim ponašanjima”. Razvoj djece u svakom aspektu, pa i u razvoju agresivnih ponašanja, pod utjecajem je velikog broja faktora.

Kako naslijeđe i okolinski faktori utječu na razvoj djece, objašnjavali su Francis Galton (1822-1911) i Charles Darvin (1809-1882). Danas je sasvim jasno da oba faktora igraju značajnu ulogu, i možemo ih posmatrati na jednom kontinuumu, u kojem je teško odrediti kad se smanjuje utjecaj prirode a povećava utjecaj okolinskih faktora, i obratno (Delfos, 2008). Treći važan faktor je razvoj centralnog nervnog sistema, koji se razvija i usavršava svoje funkcije tokom cjelokupnog razvoja (Delfos, 2008).
Samo u svrhu boljeg razumijevanja, veliki broj faktora rizika za razvoj agresivnih ponašanja možemo grupirati u nekoliko podgrupa, kako se to objašnjava u narednom dijelu teksta.
Genetski i obiteljski faktori se odnose na nasljedne osobine koje određuju predispozicije za svakog pojedinca, u kombinaciji genetskih kodova oca i majke. U ovu podskupinu morali bismo uključiti faktore temperamenta u smislu individualnih razlika u emocionalnoj i motoričkoj spremnosti na reakciju i samoregulaciju.
Istraživanja Moffita i saradnika(1996) pokazala su da postoji veći rizik prema razvijanju agresivnih ponašanja kod djece čije su majke u tinejdžerskoj dobi. Warner i saradnici (1996) utvrdili su da postoji veći rizik razvoja agresivnih ponašanja kod djece depresivnih roditelja. Interakcija roditelj-dijete i odgojni stilovi roditelja određuju nivo emocionalnog razvoja djece, osjećaj sigurnosti, mogućnosti samokontrole i samopouzdanja. Indirektno, dakle, ovaj faktor također može doprinijeti razvoju više ili manje agresivnih ponašanja kod djece.
Socijalna kognicija, sposobnost procjenjivanja socijalnog okruženja, igra vrlo značajnu ulogu u razvoju agresivnih ponašanja. Ovaj faktor je u vezi sa procesom maturacije centralnog nervnog sistema i jačanjem kognitivnih sposobnosti djece. Djeca sa agresivnim ponašanjem češće procjenjuju okruženje kao neprijateljsko, i često pogrešno procjenjuju i svoje ponašanje na način da nisu svjesna kako je njihovo ponašanje pogrešno (Essau i Conradt, 2004, Crick i Dodge, 1996).

Nizak nivo sposobnosti procjene i primjene socijalnih neverbalnih znakova u komunikaciji, što se može povezati sa socijalnom inteligencijom, takođerpredstavlja značajan faktor razvoja agresivnih ponašanja.
Socio-ekonomski status obitelji u kojoj djete odrasta sam po sebi ne mora biti direktno vezan za razvoj agresivnih ponašanja, ali može odražavati i podržavati ostale faktore rizika.
Interpersonalni utjecaji u okviru obitelji i u skupini vršnjaka, pripadnost određenoj grupi, značajan je rizikofaktor prije svega za razvoj međuljudskih odnosa, što, onda, direktno i indirektno određuje način ophođenja prema drugima.
Danas se sve više suočavamo sa činjenicom da masovni mediji, koji prikazuju nasilje u filmovima, na televiziji, u muzici, video igricama i tome slično, mogu utjecati na razvoj agresivnih ponašanja tako što djecu i mlade čine manje osjetljivim prema agresivnim ponašanjima, pa čak i više: djeca se, po principu učenja po modelu, identificiraju sa vrlo agresivnim junacima. Mnogo je ”modernih” agresivnih ponašanja koje djeca preslikaju sa omiljenih video-igrica ili filmova.
Kulturološki faktori mogu značajno odlučiti u kojem nivou su neka ponašanja “dozvoljeno“ agresivna, a u kojima se krše socijalne norme. Kultura i tradicija u pojedinim društvima imaju vrlo visok prag tolerancije na agresivna ponašanja, pogotovo kad su u pitanju određene grupe ljudi koji pripadaju određenom spolu, rasi, ili socijalnom miljeu.

Metodološki okvir preliminarnog istraživanja o agresivnim ponašanjima djece u predškolskom periodu

Ovo istraživanje ima za cilj da utvrdi i analizira percepciju odgajateljao učestalosti, tipovima i uzrocima agresivnih ponašanja kod djece predškolskog uzrasta u vrtićima u kojima je vršeno pilot istraživanje.
Nalazi pilot-istraživanja će imati naučnu i praktičnu svrhu: naučnu – u smislu davanja prijedloga za dalje sveobuhvatno istraživanje o agresivnim ponašanjima djece u predškolskom periodu; praktičnu – u smislu utvrđivanja tendencija o posmatranim aspektima agresivnih ponašanja i definiranja preporuka za neophodne aktivnosti kako bi se smanjio broj agresivnih ponašanja kod djece u predškolskom periodu.

U istraživanju smo krenuli od hipoteze da u vrtićima u kojima je rađeno istraživanje odgajatelji nisu radili sa više od 30 djece sa izrazito agresivnim ponašanjima. Pretpostavili smo, također, da odgajatelji najčešće percipiraju otvoren tip agresivnih ponašanja te da odgajatelji vjeruju kako su interpersonalni utjecaji u okviru obitelji najčešći uzrok agresivnih ponašanja kod djece predškolskog uzrasta.

Uzorak preliminarnog istraživanja čini 12 odgajatelja koji rade u instituciji za predškolski odgoj i obrazovanje u Sarajevu, sa dolje navedenim karakteristikama.

U preliminarnom istraživanju je korištena metoda teorijske analize i Survey metoda. Analiziran je sadržaj velikog broja naučne i stručne literature, kao i nalazi srodnih istraživanja u ovoj oblasti, koji su doprinijeli boljem razumijevanju terminologije, dijagnostike, uzroka i razvoja agresivnosti kod djece predškolskog uzrasta. Primjenom metode teorijske analize, dobili smo teorijski okvir, kao i osnovu za razvijanje instrumenta koji se koristio u pilot-istraživanju. Survey metod, kao deskriptivna i analitička varijanta istraživačkog metoda, poslužila je kod terenskog istraživanja u cilju prikupljanja podataka o percepciji odgajatelja opredmetu istraživanja.

Instrument koji je korišten u istraživanju je skala procjene percepcije odgajatelja o učestalosti, tipovima i uzrocima agresivnih ponašanja kod djece predškolskog uzrasta. Kreirana je za potrebe ovog istraživanja i povezana je sa teorijskim okvirom problema istraživanja. Instrument je pratio tipologiju agresivnih ponašanja prema Essau i Conradt (2004), a uzroci agresivnosti kod djece pratili su uzroke agresivnosti predstavljene u različitim naučnim teorijama. Skala sadrži ukupno 12 aitema koji uključuju moguće uzroke agresivnih ponašanja koji su poentirani u teorijama predstavljenim u teorijskoj analizi problema istraživanja. Na kraju skale je postavljeno otvoreno pitanje o prijedlogu tri najvažnije aktivnosti koje bi, po mišljenju ispitanika, trebalo uključiti u programe smanjenja agresivnih ponašanja kod djece. Instrument uključuje socio-statusne podatke, kao što je naziv ustanove u kojoj rade, spol i godine iskustva u radu sa djecom.

Prikaz nalaza preliminarnog istraživanja

U želji da procijenimo prisustvo izrazito agresivnih ponašanja kod djece u vrtiću u kojem smo radili preliminarno istraživanje, postavili smo pitanje: sa koliko su izrazito agresivne djece odgajatelji radili u posljednje tri godine?

U pitanju nismo definirali šta znači “izrazito agresivno ponašanje“, jer pretpostavljamo da osobe koje rade sa djecom imaju sposobnost da naprave razliku između razvojne agresivnosti i pretjerano agresivnih ponašanja kod djece. Ovo smatram jednim od ograničenja ovog istraživanja, o kojem će se voditi računa tokom istraživanja pod nazivom „Agresivnost – uzrok ili posljedica?“.

Dakle, 12 odgajatelja u posljednje tri godine radilo je sa 76-ero izrazito agresivne djece, od čega je 45 dječaka. Preliminarni nalazi istraživanja opovrgli su našu hipotezu da odgajatelji nisu radili sa više od 30-ero izrazito agresivne djece. Ovaj podatak ukazuje na potrebu dublje analize procjene koliki nivo agresivnih ponašanja je prisutan kod djece, i da li je potrebno dodatno pojašnjenje i obrazovanje odgajatelja u procjeni razvojne i ”abnormalne” agresivnosti. U ovom istraživanju nismo povezivali godine iskustva i broj agresivne djece sa kojima su odgajatelji radili, ali će to biti predmet narednog istraživanja, kako bismo utvrdili da li godine iskustva u radu sa djecom utječu na povećanje njihove senzibilnosti u prepoznavanju agresivnosti kod djece.

Odgajatelji najčešće prepoznaju proaktivna agresivna ponašanja, kada djeca koriste agresivna ponašanja u postizanju određenih ciljeva. Ovaj podatak potvrđuje saznanja da djeca u predškolskom periodu koriste agresivna ponašanja kako bi ostvarila svoj cilj. Oni još uvijek kognitivno i emocionalno nisu dostigli takav razvojni nivo da mogu ostvariti svoje ciljeve strategijama pregovaranja, ili drugim, manje nasilnim, metodama. Ključno za ovaj nalaz je pitanje procjene da li su ova ponašanja u okviru razvojnih agresivnih ponašanja, ili intenzitet i učestalost tih ponašanja ukazuju da postoje ozbiljni signali za postojanje ”abnormalnih” agresivnih ponašanja. Iz iste tabele vidimo, također, da odgajatelji primjećuju da se ponekad i često javljaju i oblici reaktivne agresivnosti, što upućuje na činjenicu da okruženje i klima u kojoj dijete odrasta mogu podsticati razvoj agresivnog ponašanja. Osjećaj nesigurnosti uvijek vodi ka kognitivnoj procjeni da nam prijeti opasnost, te će djeca, da bi se zaštitila, reagirati agresivno, ili će se povući. Ovaj nalaz bi mogao biti značajan kod planiranja daljeg istraživanja u kojem bi se trebalo fokusirati i na okruženje kao mogući izvor reaktivne agresivnosti. Djeca češće reagiraju agresivno u okruženju u kojem ima više agresivnih ponašanja. Istovremeno, oni uče takva ponašanja jedni od drugih, i primjenjuju ih kako bi se zaštitili od potencijalnih opasnosti.
Dakle, hipoteza da odgajatelji češće percipiraju otvoreni tip agresivnih ponašanja kod djece nije potvrđena. Podaci pokazani u tabeli broj 4 pokazuju kako postoji tendencija da se relacijska agresivnost pojavljuje prilično često kod djece predškolskog uzrasta. Činjenica da odgajatelji nisu uvijek sigurni da li se radi o takvoj vrsti ponašanja pokazuje kako nije lako identificirat i kada djeca koriste agresivna ponašanja kako bi isključili drugu djecu iz skupine drugova. Podatak da djeca u manjoj mjeri pokazuju tendenciju prema instrumentalnoj i neprijateljskoj agresivnosti ukazuje da je individualna procjena djece koja pokazuju takva ponašanja neophodna kako bi se djelovalo preventivno.
U ovom istraživanju zanimala nas je percepcija odgajatelja o uzrocima agresivnih ponašanja kod djece. U tabeli broj 5 prikazani su rezultati koji upućuju da odgajatelji percipiraju uzroke agresivnih ponašanja u vrlo širokoj lepezi. Kao što je navedeno ranije, skala u kojoj su navedeni uzroci agresivnih ponašanja pratila je pretpostavke određenih teorijskih perspektiva koje su prikazane u teorijskom dijelu rada. Jedan dio ispitanih odgajatelja se ne slaže sa tvrdnjama da genetski faktori, siromaštvo i kulturološki faktori mogu biti uzrok agresivnih ponašanja kod djece predškolskog uzrasta. Obrazloženje za ovakvu tendenciju možemo naći u manje prisutnim i najnovije utvrđenim elaboracijama kako genetske predispozije mogu stvarati preduvjet za razvoj agresivnih ponašanja, i da siromaštvo samo po sebi doista nije uzrok agresivnih ponašanja, ali da atmosfera u kojoj dijete može odrastati i osjećaj socijalne isključenosti indirektno može utjecati na pojavu frustracija koje vode ka razvijanju agresivnih ponašanja. Poznato nam je da kombinacije genetskih i okolinskih faktora utječu na ponašanja djece. Razumljivo je da odgajatelji nisu u mogućnosti da utvrde očigledne manifestacije tih kombinacija u ponašanjima djece predškolskog uzrasta.

Zanimljivo je kako svi odgajatelji kao značajan uzrok agresivnih ponašanja percipiraju masovne medije i pripadnost određenoj skupini vršnjaka, što je u direktnoj vezi sa učenjem agresivnih ponašanja koje odgajatelji također percipiraju kao izvor agresivnosti kod djece.

Ovo preliminarno istraživanje pokazuje kako većina razvojnih teorija koje objašnjavaju agresivna ponašanja imaju svoje uporište u predstavljenim percepcijama odgajatelja. Naša hipoteza da su interpersonalni utjecaji u okviru obitelji najčešći uzrok agresivnih ponašanja kod djece predškolskog uzrasta djelomično je potvrđena.

Preporuke za dalja istraživanja na bazi rezultata preliminarnog istraživanja

Nalazi preliminarnog istraživanja su, između ostalog, imali za cilj da provjere osnovne metrijske karakteristike primijenjene skale. Utvrdili smo koeficijent pouzdanosti skale u iznosu 0,75, mjeren po Guttman-Nicewanderovim mjerama pouzdanosti. Na osnovu pilot-istraživanja, utvrdili smo da je za šire istraživanje o agresivnim ponašanjima kod djece neophodno uraditi sljedeće aktivnosti:
 uraditi preliminarno istraživanje u osnovnim i srednjim školama koristeći istu skalu, kako bi se dobili rezultati za djecu u različitim razvojnim fazama,
 osim kvantitativne, planirat i i kvalitativnu analizu, u koju bismo uključili roditelje i djecu koristeći fokus-grupe.

Vjerujemo da će istraživanje „Agresivnost – uzrok ili posljedica?“, koje će biti provedeno na većem uzorku, osigurati validnije rezultate, koji će nam dati za pravo da donosimo zaključke. U preliminarnom istraživanju govorili smo o tendencijama imajući na umu mali uzorak istraživanja i metodološka ograničenja. Istraživanje koje bi bilo provedeno za djecu u predškolskim institucijama, osnovnim i srednjim školama, ukazalo bi na specifičnosti razvoja agresivnih ponašanja u ranom razvoju, srednjem djetinjstvu i adolescenciji.

Zaključci

Djeca koja često primjenjuju oblike agresivnih ponašanja tokom predškolskog perioda jesu djeca koja rano iskuse emocionalne probleme zbog osjećaja odbačenosti. Oni u ranom razvoju shvate da nisu u stanju uspostaviti dobru komunikaciju sa vršnjacima ili odraslim osobama, a pri tome ne razumiju zašto im se to događa. Kada emocionalni problemi uzrokovani agresivnim ponašanjima i stalnim sukobima u okruženju dostignu tako visok nivo sa kojim se dijete ne može nositi, onda takvo stanje vodi teškoćama u kognitivnom razvoju, što, zajedno sa emocionalnim i socijalnim teškoćama, usporava cjelovit psiho -socijalni razvoj djeteta.

Preliminarno istraživanje koje smo predstavili ima za cilj da ukaže na važnost razumijevanja agresivnih ponašanja kod djece kao na razvojni problem. Teorijski okvir narednog istraživanja će, između ostalog, uključivati i sljedeća stajališta: specifični oblici agresivnih ponašanja kod djece različitog uzrasta jesu dio odrastanja i predstavljaju jedan od načina na koji djeca razvijaju svoje strategije komunikacije i kognitivne šeme procjene situacije i učenja ponašanja; roditelji, odgajatelji, nastavnici i druge odrasle osobe imaju teškoću da pravilno procijene ponašanja djece i adekvatno odgovore na njih odgojnim i obrazovnim metodama; odrasle osobe vrlo često unose subjektivnu notu u procjenu ponašanja; odrasli na agresivna ponašanja često odgovaraju prestrogo, ili, čak, i fizički kažnjavaju djecu u vrlo ranom uzrastu; ponašanja odraslih osoba ponekad podstiču razvoj djetetovih frustracija i usvajanje modela ponašanja koji se uglavnom mogu svesti na neke podtipove agresivnosti.

Međutim, naša teorijska postavka nema namjera ovako kompleksnu pojavu svesti na prepoznavanje, razumijevanje i
adekvatan odgovor na pojavne oblike agresivnosti. Kao i u svakom drugom razvojnom aspektu, tako i kod problema agresivnosti kod djece moramo imati u vidu utjecanje procesa genetskog naslijeđa, razvojnih izazova vezanih za proces odrastanja, prirode i okruženja u kojem dijete odrasta, i to prvenstveno obitelji, obrazovnih institucija i masovnih medija.

U preliminarnom istraživanju koje smo ovdje predstavili utvrdili smo metodološka ograničenja u smislu pojašnjavanja određenih oblika agresivnih ponašanja koji su predstavljeni u skali, ispitivanja povezanosti godina iskustva nastavnika i prepoznavanja prisustva agresivnih ponašanja. O svim navedenim ograničenjima vodit ćemo računa kada budemo provodili istraživanje „Agresivnost – uzrok ili posljedica?“, koje planiramo provesti na uzorku od 700 djece predškolskog i školskog uzrasta.

Stojimo na stajalištu da je individualizacija pitanja agresivnih ponašanja kod djece neophodna. Činjenica je da ekstremno agresivna ponašanja kod djece uvijek vežemo za ozbiljnije psihološke probleme koji su nastali pod utjecajem velikog broj faktora. U takvim situacijama individualni rad sa djecom i njihovim roditeljima u vrlo ranom razvoju će predstavljati ključ rješavanja ovog pitanja, koje nije problem samo djeteta nego i obitelji, vrtića, škole i šire zajednice, kao i cjelokupnog društva, u zavisnosti od vrste, intenziteta i štete koja je nanesena djetetu ili zajednici.