S obzirom da je sposobnost komuniciranja odlučujuća za sticanje znanja, razvoj i razumjevanje, od ključne je važnosti da dijete koje ima govorne i jezičke poteškoće dobije pomoć i tretman što ranije. Takođe je važno da dijete dobije i odgovarajuću pomoć u zavisnosti koji oblik govornog i jezičkog poremećaja ima. Logoped ispituje, procjenjuje i daje potrebni tretman djetetu sa govornim poteškoćama. Poremećaj u predškolskom periodu obično dijagnosticira logoped, ali često i dječiji doktor. Danas se već djeca u riziku mogu identifikovati u ranoj dobi. U 70-tim je većina djece dolazila kod logopeda prvi put tek sa šest godina, u 80-tim sa četiri godine, a u 90-tim sa dvije i po godine. Sada već postoji jezička opservacija sa osamnaest mjeseci.
Ozbiljniji govorni poremećaji, koji uključuju problem razumijevanja jezika, manifestuju se ranije od lakših jezičkih poremećaja. Cilj ranog skrininga je da se preventiraju mogući problemi u budućnosti, identifikuju djaca u riziku i ustanove dijagnoze. Davanje dijagnoze odmah ne mora biti primaran zadatak. Roditeljima treba biti jasno da ne postoji prava, temeljna klasifikacija jezičkih poremećaja. Više možemo govoriti o heterogenoj grupi koja se s vremenom stalno mijenja u zavisnosti od pojedinog djeteta, situacije i samih zahtjeva.
Uobičajeno je da se prvo utvrđuje da li se radi o artikulacionom ili fonološkom poremećaju, pa se posmatra da li je problem sa produkcijom jezika ili razumijevanju istog. Nakon toga se utvrđuje koji govorni nivo je pogođen. Roditelji ne trebaju nikada zanemariti, ako im odgajateljica ili učiteljica, ukaže na moguće probleme sa govorom djeteta. U najgorem slučaju prošetat će te do logopeda, a u najboljem, ustanoviti u čemu je problem, započeti sa tretmanom i time uveliko olakšati svom djetetu.