Većina roditelja ima pogrešne pretpostavke o tome šta njihova djeca mogu ili ne mogu sami uraditi za sebe. Često se iznenade kada vide koliko toga urade u vrtiću, dok kod kuće ništa. Ponekad je to greška samih roditelja zbog nedostatka strpljenja, a ponekad jednostavno treba podignuti očekivanja koja imamo od njih. Vaša očekivanja će natjerati i njih same da ih postepeno dostignu. Naravno, očekivanja trebaju biti u skladu s onim što djeca tog doba zaista mogu uraditi. Nemojte pretjerivati.
Iako je mnogo lakše i brže da sve uradite sami, na taj način nečete pomoći djetetu da postane samostalno. Pokušajte ići na “kartu” njihovog ponosa. Kada želite da se dijete obuče ili pokupi igračke, pitajte ga slijedeće: “Da li hoćeš da ti ja pomognem ili to možeš sam/a uraditi? Ove riječi rade kao magične, jer oni žele pokazati kako oni to mogu uraditi.
Ako vaše dijete napravi krevet nemojte ići za njim i popravljati rubove ili ako se samo obuče u neobičnu tačkasto-prugastu kombinaciju jednostavno pohvalite orginalnost. Nemojte popravljati dječije uspjehe, to možete uraditi samo ako je krajnje naophodno. Djeca će to primjetiti i jednostavno odustati. Mislit će da ništa nije dovoljno dobro, a to je slika koju ne želite da dijete nosi kroz život.
Ako primjetite da vaše dijete želi sastaviti neku igračku ili dohvatiti knjigu sa police kada se popne na pomoćnu stolicu, nemojte odmah pritrčati da pomognete. Osigurajte djetetu sigurne uslove i pustite da samo riješi problem. To su situacije koje grade karakter vaše djece. Prirodno je da želimo da sve bude uredno i sređeno, ali na taj način djeca neće dobiti šansu da osjete vlastiti uspjeh.
Svoje predškolce možete postaviti kao “glavne” u obavljanju jednostavnijih zadataka. To kod njih gradi samopouzdanje i komepetentnost. To može biti zalijevanje cvijeća, vađenje veša iz mašine itd. Vidjet ćete kako nakon tih obavljenih poslova, dijete bolje obavlja i one obaveze koje stvarno želite da uradi. Napomena: Nemojte im davati prejednostavne zadatke samo da bi ste ih se riješili, djeca znaju razliku. Cilj je da se dijete osjeti sposobno i da na neki način pridodaje svojoj porodici.
Redovno ih pohvalite i to posebno u onim momentima kada su dobro raspoloženi. Djeca se više sjećaju tih momenata i onda teže onom ponašanju koje izaziva takvu pažnju.
Djeca više sarađuju u vrtiću zato što znaju šta se očekuje od njih. Ona prate iste rutine svaki dan, te na taj način brže nauče šta i kako trebaju uraditi. Ubrzo nakon toga ih se više uopšte ne treba podsjećati šta trebaju uraditi. Naravno, nije uvijek praktično imati kod kuće svaki dan iste rutine. Međutim, možete se dogovoriti sa ostalim članovima porodice za nekoliko rutina kojih će se svi pridržavati. Npr. svi se trebaju obući prije doručka, kada dođemo izvana svi peremo ruke, nema priče za laku noć dok se ne obuče piđama i operu zubi … S vremenom ova pravila urastu u dječije normalno ponašanje.
Ako dijete odbija da uradi nešto pokušajte to pretvoriti u igru. Smijeh i igru treba često koristiti sa predškolcima. To su dva sjajna alata s kojima roditelji zaborave raditi. Npr. ako dijete ne želi obuti cipele, možete raći nešto poput “Dobro došli u butik cipela kod gospođe Mame”, “Imam za vas odličan par cipela koje možete danas probati” i možete govoriti koristeći smiješan naglasak. Djeca uživaju u ovim igrama pretvaranja. Drugi primjer možete koristiti kada dijete ne želi oprati zube. Npr. “O da vidimo šta ste danas jeli mlada gospođice”, “Da vidimo, ovdje imamo nešto mrkve, piletine, čak i čokolade”. Za tren oka dijete počinje prati zube, jer to je sada igra.
Često se dešava kada želimo da dijete prekine sa određenom aktivnošću kažemo nešto u ovom stilu: “Hajde odmah da si ugasila TV i u krevet”. Naravno dijete i dalje sjedi ne pomišljajući da prekine to što radi. Stvar je u tome što ne najavimo promjenu koju želimo da dijete uradi. U vrtiću se koristi jednostavna metoda. Npr. imate još 15 minuta do užine. Nakon 5 minuta im se kaže da pokupe igračke. Na ovaj način djeca imaju vremena da se pripreme za slijedeću aktivnost.
Ako nagrađujete dijete za svaku sitnicu ono neće naučiti pravi razlog zašto se poslovi i zadaci obavljaju. Npr. pokupimo igračke sa poda da se naši članovi porodice nebi uboli i povrijedili, a ne da bi smo dobili lizalo. Sačuvajte nagrade za veća postignuća, npr. odvikavanje od pelena. Izbjegavajte svakodnevne nagrade za svaku sitnicu kao što su oblačenje, pranje zuba itd…