Različiti postupci roditelja s dječijim negativnim emocijama

Dr. sc. Andreja Brajša-Žganec
Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” Zagreb
Ivana Hanzec, mag. psych.
Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak

Socijalno-emocionalni razvoj u ranom djetinjstvu jednim je velikim dijelom određen roditeljskim odgojnim postupcima i ponašanjima prema djeci. Pozitivni odgojni postupci i uvažavanje dječjih emocija od strane oca i majke predstavljaju preduvjete za uspješan socijalno-emocionalni razvoj u ranom djetinjstvu, ali i za cjelokupni razvoj djeteta. Iz tog je razloga poučavanje roditelja kompetentnom roditeljstvu jedna od važnih preventivnih akcija za
pozitivne razvojne ishode kod djece u ranom djetinjstvu.

S tim ciljem, potrebno je saznati nešto više o odnosu subjektivne dobrobiti roditelja djece predškolske dobi i nekih pozitivnih i negativnih dimenzija njihovih odgojnih postupaka, te o odnosu odgojnih postupaka i postupanja s dječjim emocijama roditelja djece predškolske dobi.

U sklopu jednog većeg istraživanja socijalnog razvoja djece predškolske dobi (Brajša-Žganec i Hanzec, u tisku) ispitane su majke djece u dobi od 3 do 7 godina koja pohađaju dječje vrtiće u dva manja grada u Republici Hrvatskoj. Podaci su prikupljeni primjenom većeg broja skala i upitnika među kojima je bio i Upitnik roditeljskog ponašanja (Keresteš, Brković i Kuterovac-Jagodić, 2009) te Upitnik postupanja s dječjim emocijama (Brajša-Žganec, 2002).

Rezultati ovog istraživanja pokazali su da je subjektivna dobrobit majki povezana s kvalitetom odgojnih postupaka u ranom djetinjstvu. Što su majke sretnije i zadovoljnije svojim životom, više koriste pozitivnu disciplinu i prihvaćanje u odgoju svoje djece, a manje su sklone popustljivosti i korištenju negativne discipline.

Postupanje s dječjim emocijama djelomično je povezano s odgojnim postupcima majki. Majke koje znaju postupati s dječjom emocijom tuge više primjenjuju pozitivnu disciplinu i više prihvaćaju svoje dijete, a manje su sklone primjeni negativne discipline, tj. kažnjavanja.
Ključne riječi: pozitivni i negativni odgojni postupci, postupanje s dječjim emocijama, subjektivna dobrobit, majke,
predškolska djeca.

Uvod

Uz tjelesni, motorički i spoznajni razvoj, dijete postupno razvija i odnose prema samome sebi i ljudima iz svoje o koline, ovladavajući umijećima nužnim za djelotvornu interakciju s odraslima i vršnjacima. Usvajanje i primjena adekvatnih ponašanja i emocija u toj interakciji, uz poznavanje i razumijevanje normi, pravila i vrijednosti zajednice u kojoj dijete živi, čini djetetov socio-emocionalni razvoj. Kao i u proučavanju dječjeg razvoja općenito, tako se i u istraživanju ranog socijalnog razvoja naglasci sve više stavljaju na važnost proučavanja dječjeg socio emocionalnog razvoja unutar užeg i šireg konteksta u kojemu se odvija. U tom procesu dijete uči emocionalne i socijalne vještine koje mu omogućavaju daljnji optimalan razvoj uz korištenje vlastitih poticaja i poticaja iz okoline, što vodi zadovoljavajućem i kompetentnom sudjelovanju djeteta u zajednici kojoj pripada (Katz i McClellan, 1997; Rose-Krasnor, 1997).
Temeljni socijalizacijski kontekst u kojem dijete uči i usvaja različite oblike ponašanja je odnos roditelj-dijete. Taj odnos je dvosmjeran – roditelj svojim postupcima i ponašanjima utječe na dijete, ali i dijete svojim reakcijama i ponašanjima utječe na ponašanje i postupke roditelja. Iako je odnos dvosmjeran, u djetinjstvu će roditelj svojim osobinama i ponašanjima ipak više utjecati na dijete nego li obrnuto, pružajući mu sigurnost i zaštitu, ali i poticaj, poduku i usmjerenje (Parke i Buriel, 1997; Peterson i Rollins, 1987), zbog čega se većina istraživanja navedenog odnosa bavi utjecajem roditeljskog ponašanja na dijete. Darling i Steinberg (1993) predložili su razlikovanje roditeljskog stila od roditeljskih postupaka, pri čemu roditeljski stil formira kontekst i emocionalnu klimu odnosa roditelj-dijete, dok roditeljski postupci predstavljaju specifično ponašanje koje roditelji koriste u usmjeravanju djece prema postizanju socijalizacijskih ciljeva. Rezultati dosadašnjih istraživanja upućuju na postojanje dviju temeljnih dimenzija roditeljskog ponašanja, a to su emocionalnost i kontrola (Baumrind, 1971; Darling i Steinberg, 1993). Dimenzija emocionalnosti (topline, prihvaćanja ili njege) odnosi se na emocije koje roditelji pokazuju u interakciji s djetetom, dok se dimenzija roditeljske kontrole odnosi na postupke koje roditelji primjenjuju u nastojanju modificiranja ponašanja i unutrašnjih stanja djeteta te na roditeljska očekivanja i standarde ponašanja koje postavljaju pred dijete. Emocionalno topli roditelji prihvaćaju svoju djecu, pružaju im pažnju, brigu, razumijevanje i podršku, koristeći objašnjenja, ohrabrivanja i pohvale u odgoju. S druge strane, emocionalno hladni roditelji neprijateljski se odnose prema svom djetetu, zanemaruju ga, odbacuju, kritiziraju i kažnjavaju. Prema mišljenju mnogih autora upravo je emocionalna toplina najvažniji aspekt obiteljskog okružja koji najviše utječe na dječji razvoj (Baumrind, 1971; Darling i Steinberg, 1993).
Primjerice, istraživanje Keresteš (2002) pokazalo je da su djeca majki koje ih više prihvaćaju više prosocijalna i manje agresivna, dok su djeca majki koje ih manje prihvaćaju više agresivna, a manje prosocijalna. Dimenzija roditeljske kontrole važna je za razvoj različitih pozitivnih, ali i negativnih oblika ponašanja djece. Roditelji koji strogo kontroliraju djetetovo ponašanje i paze da se djeca pridržavaju pravila koja su im oni odredili koriste čvrstu kontrolu, dok roditelji koji koriste slabu kontrolu daju djetetu puno slobode, postavljaju malo pravila ponašanja i manje nadziru ponašanje djeteta, što dovodi do eksternaliziranih problema, tj. do problema u ponašanju (Brajša-Žganec, 2010; Keresteš, 2002; Lansford, Wagner, Bates, Dodge i Pettit, 2012).
Nalazi većine dosada provedenih istraživanja pokazuju da su neadekvatna disciplina i loš roditeljski nadzor ključni čimbenici u nastajanju i opstajanju antisocijalnog ponašanja, ali sve se više istražuju i mogući okolinski uzroci individualnih razlika u prosocijalnom ponašanju i općenito razvoju socijalnih vještina djece (Paterson i Sanson, 1999; Smart i Sanson, 2001). Primjerice, visoke razine roditeljske topline povezane su s dječjom socijalnom kompetencijom i prosocijalnim ponašanjem, posebice uparene s adekvatnom roditeljskom kontrolom ili poduprte roditeljskim modeliranjem pomažućeg ponašanja (Putallaz i Heflin, 1990 i Eisenberg i Fabes, 1998, prema Paterson i Sanson, 1999).
Roditeljska uporaba induktivne/pozitivne discipline (razgovaranje s djecom i objašnjavanje djeci posljedica njihova ponašanja) naspram discipline izražavanjem moći povezana je s empatijom i prosocijalnim ponašanjem i reduciranim antisocijalnim tendencijama (Eisenberg i Miller, 1987; Krevans i Gibbs, 1996). Prema Baumrind (1971) roditelji koji se tako ponašaju služe kao modeli svojoj djeci i koriste privrženost i učinkovito pozitivnom potkrepljenje za željeno dječje ponašanje. Takva strategija može, također,učiniti djecu svjesnom utjecaja svog ponašanja na osjećaje i akcije drugih,potičući na taj način empatijukoja je u pozitivnom odnosu s prosocijalnim ponašanjem (Eisenberg i Miller, 1987).Ove nalaze potvrdila su mnoga novija istraživanja (Barber, i sur, 2005; Brown i sur, 1993; Keresteš, 2002; Steinberg i sur, 1992). Roditelji svojim postupcima utječu na psihosocijalnu prilagodbu svoje djece, ali i svojim reakcijama na dječje emocije utječu na socijalizaciju izražavanja emocija, prosocijalno ponašanje i kompetenciju nezavisno od dimenzija roditeljstva, odnosno njihovo postupanje u socijalizaciji dječjih emocija nije jednostavan odraz njihova općenita pristupa socijalizaciji (Roberts, 1999).
Način na koji roditelji reagiraju na dječje emocije, tj. upravljaju njima, uz svjesnost vlastitih i dječjih emocija, čini dimenzije strukture roditeljskih metaemocija. Postupanje s dječjim emocijama uključuje pomoć djetetu da na verbalnom nivou izrazi emocije, ispitivanje situacije koja je uzrokovala neku dječju emociju, povremeno tješenje djeteta, poučavanje djeteta načinima izražavanja emocija i pr irodi emocija te strategijama kako da se nosi s emocijama (Gottman, i sur, 1996).
Budući da su roditelji prvi i najvažniji izvor socijalizacije, oni svojim odnosom prema dječjim emocijama i njima potaknutom ponašanju oblikuju način dječjeg reagiranja u različitim emocionalnim situacijama, odnosno potiču mogućnost za proces socijalizacije emocija. Roditelji mogu djecu proaktivno učiti razumijevanju značenja emocionalnog izražavanja razgovarajući s djecom o emocijama i njima usmjerenim ponašanjima, a mogu i svojim reakcijama na djetetovo izražavanje različitih emocija sudjelovati u socijalizaciji izražavanja emo cija svoje djece (Gottman i sur, 1996; Jones, i sur, 2002). Njihove reakcije mogu biti podržavajuće (npr. tješenje, ohrabrivanje, pomaganje u rješavanju problema koji je uzrokovao negativnu emociju), što je pozitivno povezano sa širokim spektrom pozitivnih ishoda za dijete poput smanjene negativne emocionalnosti, pozitivnih odnosa s vršnjacima i smanjenog rizika za internalizirane i eksternalizirane probleme te općenito veće socijalne i emocionalne komeptencije (Gottman i sur, 1996). S druge strane, reakcije roditelja mogu biti i destruktivne, poput negativnih emocionalnih reakcija i na sebe usmjerenih emocija, što vodi većem riziku za lošu socijalnu prilagodbu poput eksternaliziranih problema i teškoća u odnosima s vršnjacima te manje socijalne kompetencije (Eisenberg i Fabes 1995; Eisenberg i sur, 1994). Budući da svojim akcijama i reakcijama povezanim s dječjim emocijama roditelji uče djecu kako i kada izražavati emocije, kako tumačiti tuđe emocionalno ponašanje te kako upravljati svojim emocijama da bi se mogli primjereno ponašati, način na koji majke izražavaju negativne emocije i njihov emocionalni govor povezan je s dječjom emocionalnom kompetencijom i prosocijalnim ponašanjem (Fabes i sur, 2001). Postoji veliki broj istraživanja u razvojnoj psihologiji koja se odnose na roditeljske postupke i disciplinu, varijable kao što su toplina, kontrola, autoritaran ili autoritativan stil(npr. Barber i sur, 2005; Browna i sur, 1993; Keresteš, 2002; Steinberg i sur, 1992), dok je mnogo manji broj istraživanja usmjeren na roditeljsko upravljanje dječjim emocijama te na emocionalne veze roditelja i djeteta. Prema Gottmanu i suradnicima (1996) ono što nedostaje uopisanim roditeljskim stilovima jesu roditeljski osjećaji o njihovim vlastitim emocijama i povezanost sa specifičnim emocionalnim ponašanjima djece. Metaemocije i podučavanje o emocijama nije subdimenzija pozitivnog roditeljstva, nego jedodatak trenutnom konceptu roditeljstva i nešto je općenitije.
Prema Gottmanu i suradnicima (1996; 1997)odnos roditelja prema dječjem emocionalnom životu povezan je s dječjom regulacijom emocija i utječe na dječje ponašanje u svakodnevnom životu. Ipak, postupanje s dječjim emocijama kao dimenzija varijable metaemocija nije odvojena od varijable roditeljstva, pa tako prema Gottmanu i suradnicima (1997) postoje tri dimenzije roditeljskog ponašanja. Prva se odnosi na roditeljsko umanjivanje odnosno
ismijavanje, kritiziranje i nametanje kao negativna dimenzija.
Druga se odnosi na roditeljsku toplinu koja uključuje toplinu roditelja u interakciji s djecom. Treća dimenzija se odnosi na oslanjanje i nagrađivanje, odnosno roditeljsko pozitivno uključivanje, odgovornost, entuzijazam, angažiranost te afektivno roditeljstvo. Dakle, druga i treća dimenzija odnose se na pozitivne dimenzije roditeljskog ponašanja. Kako će se roditelj odnositi prema svome djetetu, odnosno koje će odgojne postupke i pristupe dječjim emocijama koristiti, znatno će utjecati na djetetov razvoj. Roditeljske karakteristike, poput obrazovanja i socioekonomskog statusa, zadovoljstva sobom u različitim ulogama i sl. mogu također utjecati na dijete posredno, utječući na roditeljske odgojne postupke i ponašanja i procese socijalizacije, i neposrednokao kontekst dječjeg razvoja. Do sada nisu provedena istraživanja u kojima se istovremeno promatrao odnos roditeljskih odgojnih postupaka i postupanja s dječjim emocijama, te zadovoljstvo životom i sreća roditelja, stoga je novost ovoga istraživanja upravo usmjerenost na povezanost različitih indikatora roditeljskih postupaka i ponašanja, i njihovog zadovoljstva i subjektivne sreće koji zajedno na direktan ili indirektan način doprinose socijalno -emocionalnom razvoju djece već u rano predškolsko doba. S jedne strane, roditeljski odgojni postupci kao specifična ponašanja koje roditelji koriste u usmjeravanju djece prema postizanju socijalizacijskih ciljeva (Darling i Steinberg, 1993) mogu biti pozitivni (induktivna disciplina, prihvaćanje/toplina) i negativni (tjelesno kažnjavanje i popustljivost). S druge strane, postupanje s dječjim emocijama kao jedna od dimenzija roditeljskih metaemocija (uz svjesnost vlastitih i dječjih emocija) odnosi se na pomoć djetetu da riječima izrazi emocije, da ispita situaciju koja je uzrokovala neku emociju, na povremeno tješenje djeteta, poučavanje načinima izražavanja emocija i prirodi emocija te strategijama kako da se nosi s emocijama (Gottman, i sur. 1996). Roditeljski odgojni postupci i ponašanja, kako je ranije navedeno, međusobno su povezani, a pretpostavljamo da su dijelom povezani i sa subjektivnom dobrobiti, odnosno srećom roditelja (procjena životnog zadovoljstva uz ravnotežu ugodnih i neugodnih emocija i raspoloženja, Lyubomirsky i Lepper, 1997) te zadovoljstvom života roditelja (globalna kognitivna prosudba o životu, ispunjenju, smislu, uspjehu i zadovoljstvu sa svime, Pavot i Diener, 1993). Stoga smo u ovom istraživanju željeli ispitati odnos subjektivne dobrobiti i nekih pozitivnih i negativnih dimenzija odgojnih postupaka majki, kao i odnos između nekih pozitivnih i negativnih dimenzija odgojnih postupaka i postupanja s dječjim emocijama majki djece predškolske dobi.

Metoda

Sudionici
U istraživanju su sudjelovale majke 258 djece (123 dječaka i 135 djevojčica) u dobi od 3 do 7 godina (M=61.62 mjeseci, SD=14.14) koja pohađaju dječje vrtiće u dva manja grada u Republici Hrvatskoj. Većina majki koje su sudjelovale u istraživanju su srednje stručne spreme (60.9%), dok završenu višu ili visoku školu, magisterij ili doktorat ima 38% majki. Socioekonomski status svoje obitelji 70.5% majki procijenilo je prosječnim („kao kod većine drugih obitelji“), dok ih 27.5% svoj socioekonomski status smatra dobrim ili odličnim.

Mjerni instrumenti

Rezultati prikazani u ovom radu dio su rezultata prikupljenih u jednom većem istraživanju socijalnog razvoja djece predškolske dobi provedenom 2009. godine od strane znanstvenica sa Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba i studenata psihologije sa Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Među ostalim upit nicima i skalama korištene su: Skala zadovoljstva životom(Diener, Emmons, Larsen i Griffin, 1985) koja se sastoji od 5 tvrdnji s kojima ispitanik označava stupanj slaganja na skali od 7 stupnjeva (1 „uopće se ne slažem“, 7 „u potpunosti se slažem“). Ukupni rezultat izračunava se kao suma odgovora na svih 5 tvrdnji, a veći rezultati upućuju na veće zadovoljstvo. Cronbach α u ovom istraživanju iznosio je0.88. Skala subjektivne sreće (Lyubomirsky i Lepper, 1997) sastoji se od 4 čestice na koje ispitanik odgovara na skali od 7 stupnjeva označavajući koliko se općenito smatra sretnim te koliko se smatra sretnim u odnosu na drugeljude, odnosno koliko se navedeni kratki opisi sretne i nesretne osobe odnose na njega. Ukupni rezultat je prosjek zbroja svih odgovora, a veći rezultati upućuju na veću subjektivnu sreću. Cronbach α u ovom istraživanju iznosio je 0.79. Upitnik roditeljskog ponašanja (Keresteš, Brković i Kuterovac-Jagodić, 2009) ispituje roditeljsko ponašanje prema djeci na 7 dimenzija, ali su za potrebe ovog istraživanja zadržane samo četiri: pozitivna disciplina (5 čestica, Cronbach α = 0.75), negativna disciplina, (5 čestica, Cronbach α = 0.60), popustljivost (3 čestice, Cronbach α = 0.78) i prihvaćanje (4 čestice, Cronbach α = 0.57). Na tvrdnje upitnika ispitanik odgovara označavajući stupanj slaganja na skali od4 stupnja (1 „uopće nije točno“, 4 „u potpunosti je točno“). Ukupni rezultat (za svaku dimenziju) je prosjek rezultata na odgovarajućim česticama. Veći rezultat znači veću izraženost procjenjivanog roditeljskog ponašanja. Postupanje s dječjim emocijama (Brajša-Žganec, 2002; Brajša-Žganec, 2003). Za potrebe ovog istraživanja subskala je podijeljenana dva dijela – postupanje s dječjom emocijom tuge (5 čestica, Cronbach α = 0.82) i postupanje s dječjom emocijom intenzivne ljutnje (5 čestica, Cronbach α = 0.73). Na tvrdnje upitnika ispitanik odgovara označavajući stupanj slaganja na skali od 4 stupnja (1 “potpuno se ne slažem”, 4 “potpuno se slažem”). Ukupni rezultat (za pojedinu subskalu) je prosjek rezultata na odgovarajućim česticama. Veći rezultat ukazuje na bolje postupanje s dječjim emocijama.

Postupak

Istraživanje je provedeno u proljeće 2009. godine. U sklopu jednog većeg istraživanja (Brajša-Žganec i Hanzec, u tisku) u dva manja grada Republike Hrvatske roditeljima, odnosno majkama djece koja pohađaju dječje vrtiće, na oglasnim je pločama ostavljena obavijest s molbom za sudjelovanje u istraživanju. Nakon toga svim zainteresiranim majkama podijeljene su omotnice s upitnicima koje su trebale ispuniti i vratiti u dječji vrtić u roku tri dana. Među upitnicima su se nalazili i gore navedeni upitnici. Istraživanje je provedeno u skladu s Etičkim kodeksom Hrvatske psihološke komore, kao i prema načelima Etičkog kodeksa istraživanja s djecom. Pri tome, majkama je garantirana anonimnost te korištenje prikupljenih podataka isključivo u znanstvene svrhe.

Rezultati

Majke koje su sretnije i zadovoljnije svojim životom sklonije su korištenju pozitivne discipline i prihvaćanja u odgoju svoje djece, a manje popustljivost i i negativnoj disciplini. Taj odnos je dvosmjeran. Tako možemo reći i da su majke koje koriste pozitivne odgojne postupke sretne i zadovoljne svojim životom, dok s porastom korištenja negativnih odgojnih postupaka opada njihova subjektivna dobrobit. Rezultati provedenog istraživanja pokazali su da niti zadovoljstvo životom niti subjektivna sreća majki nisu statistički značajno povezani s majčinim postupanjem s dječjim negativnim emocijama. Dodatno smo provjerili razlike u sreći i zadovoljstvu životom između majki koje su ispod i onih koje su iznad medijana s obzirom na postupanje s dječjom emocijom tuge, te razlike u sreći i zadovoljstvu životom između majki koje su ispod i onih koje su iznad medijana s obzirom na postupanje s dječjom emocijom intenzivne ljutnje. Niti jedna ispitana razlika nije se pokazala statistički značajnom.
U Tablici 4 prikazani su Pearsonovi koeficijenti korelacije između roditeljskih odgojnih postupaka i postupanja s dječjim emocijama majki djece predškolske dobi. Majčino postupanje s dječjom emocijom intenzivne ljutnje nije značajno povezano niti s jednom dimenzijom roditeljskih odgojnih postupaka majki, već samo s postupanjem s emocijom tuge (kompetentniji u odnosu prema jednoj negativnoj emociji bolje postupaju i s drugom). Postupanje s dječjom tugom značajno je povezano s većinom ispitanih odgojnih postupaka majki. Majke koje znaju postupati s dječjom emocijom tuge više primjenjuju pozitivnu disciplinu i više prihvaćaju svoje dijete. Istovremeno, te su majke manje sklone primjeni negativne discipline, tj. kažnjavanju. Najznačajnije povezanosti dobivene su između sljedećih varijabli: Najveća je pozitivna povezanost dimenzija pozitivne discipline i prihvaćanja (r=.43, p<.01). Roditelji koji pokazuju svome djetetu da ga vole, poklanjaju mu puno pažnje i uživaju u toplom i bliskom odnosu s njime u svom odgoju koriste objašnjenja razloga postojanja i pridržavanja pravila, kao i reflektiranje, tj. objašnjavanje djeci kako se oni sami ili drugi ljudi osjećaju kada se dijete ponaša na određeni način. S druge strane, ti topli i brižni roditelji manje su skloni disciplinirati svoje dijete kažnjavanjem, bilo verbalnim ili fizičkim, ili pak oduzimanjem privilegija (r=-.24, p<.01). Roditelji koji znaju postupati s dječjom emocijom tuge ujedno češće primjenjuju i pozitivnu disciplinu (r=.24, p<.01) i više prihvaćaju svoje dijete (r=.31, p<.01). Istovremeno, ti su roditelji manje skloni primjeni negativne discipline, tj. kažnjavanju (r=-.13, p<.05). Hoće li dijete biti socijalno i emocionalno kompetentno ovisi o individualnim karakteristikama djeteta i njegovoj okolini. Neki aspekti te okoline i njihovi međuodnosi ispitani su u ovom istraživanju. Dobiveni nalazi potvrđuju neke rezultate dobivene ispitivanjem roditelja u drugim kulturama. Gottman i suradnici (1996; 1997) testirajući model roditeljskih metaemocija zaključili su da se roditeljski postupci i ponašanja prema dječjim emocijama međusobno nadopunjuju, a da se ne radi o istim ili potpuno različitim konstruktima. Upravo to smo i mi potvrdili u ovom istraživanju za varijablu postupanje s dječjom tugom. One majke koje njeguju pozitivnu disciplinu i prihvaćanje također su majke koje znaju postupati s dječjom tugom. U budućim istraživanjima važno bi bilo ispitati te povezanosti odvojeno za oca te za majku. Izgleda da otac i majka na različite načine postupaju s dječjim emocijama pri čemu majke više uvažavaju dječje emocije, dok očevo ponašanje više odražava opću obiteljsku emocionalnu atmosferu (Brajša-Žganec, 2003). Prema nekim do sada provedenim istraživanjima izgleda da se otac i majka različito ponašaju prema vlastitoj djeci, odnosno s djetetom koriste različite postupke socijalizacije emocija. U budućim istraživanjima trebalo bi razmatrati odnos između mjerenih varijabli tako da se opažaju ponašanja djece i roditelja u različitim situacijama te bilježe njihova ponašanja. Trebalo bi, zatim, usporediti rezultate na skalama procjena s rezultatima opažanja, kako bi se moglo točnije zaključivati o roditeljskim postupcima i ponašanjima prema djeci i njihovim emocijama u prvim godinama života. Uz to, u narednim istraživanjima potrebno je uz kontrolu sociodemografskih varijabli testirati modele mjerenih varijabli posebno za dječake i djevojčice te mlađu i stariju predškolsku djecu i to longitudinalno. Zanimljivo bi bilo ispitati posebno odnose otac sin i majka-kćer. Također, iako smo istraživanjem obuhvatili samo majke iz cjelovitih obitelji, u budućim istraživanjima trebalo bi testirati modele posebno na pojedinim podskupinama prema nekim sociodemografskim varijablama te nekim drugim mjerama kvalitete živote, odnosno posebno obiteljskog života. Praktične implikacije za predškolske institucije koje se mogu izvući iz dobivenih rezultata ovog istraživanja su višestruke. Prvo, dobiveni rezultati ukazuju na potrebu podučavanja roditelja, odnosno majki, pozitivnom roditeljstvu i prihvaćanju djeteta od najranije dobi kroz radionice za poticanje kompetentnosti roditelja. Zatim, rezultati direktno ukazuju da je u tim radionicama potrebno posvetiti dio vremena postupanju s dječjim emocijama, jer pozitivni odgojni postupci i uvažavanje dječjih emocija od strane roditelja zajedno predstavljaju preduvjete za uspješan socijalnoemocionalni razvoj već u ranom djetinjstvu. Pri tome ove radionice trebale bi sadržavati i dio koji se odnosi na jačanje majčine slike o sebi, njezine sreće i zadovoljstva, dakle, radionice za osobni rast i razvoj jer zadovoljne i sretne majke primjenjuju pozitivnije odgojne postupke. Dakle, praktične implikacije provedenog istraživanja jesu usmjeriti se na specifične segmente rada s roditeljima, majkama za bolje razvojne ishode djece. Šire gledano, predškolske ustanove mogle bi organizirati ove radionice za roditelje kao dio svog rada. Budući da su odgajateljice uz roditelje glavni izvori socijalizacije kod djece, dobiveni rezultati jednim dijelom mogu se odnositi i na odgajateljice što bi impliciralo, gledano kroz razvojne ishode djeteta, organiziranje kontinuiranog rada s odgajateljima.

Zaključak

Pozitivni odgojni postupci i uvažavanje dječjih emocija od strane oca i majke predstavljaju preduvjete za uspješan socijalnoemocionalni razvoj u ranom djetinjstvu, ali i za cjelokupni razvoj djeteta. Socijalno-emocionalni razvoj u ranom djetinjstvu jednim je velikim dijelom određen roditeljskim odgojnim postupcima i ponašanjima prema djeci. U provedenom istraživanju dobiveni rezultati velikim dijelom potvrđuju naše pretpostavke. Utvrđeno je da postoji statistički značajna pozitivna povezanost između subjektivne dobrobiti majki (zadovoljstva životom i subjektivnesreće) i pozitivnih odgojnih postupaka (pozitivne discipline i prihvaćanja). Subjektivna sreća majki statistički je značajno negativno povezana s negativnim odgojnim postupcima (negativnom disciplinom i popuštanjem), dok je zadovoljstvo životom u statistički značajnoj negativnoj korelaciji samo s negativnom disciplinom. Sretnije i životom zadovoljnije majke sklonije su korištenju pozitivne discipline i prihvaćanja u odgoju svoje djece, a manje popustljivosti i negativnoj disciplini.
Subjektivna dobrobit majki nije statistički značajno povezana s majčinim postupanjem s dječjim emocijama. Pozitivni odgojni postupci majki statistički su značajno pozitivno povezani s majčinim postupanjem s dječjom emocijom tuge, dok korelacije s postupanjem s dječjom emocijom intenzivne ljutnje nisu statistički značajne. Negativna disciplina majki statistički je značajno negativno povezana s majčinim postupanjem s dječjom emocijom tuge, ali ne i s postupanjem s dječjom emocijom intenzivne ljutnje. Popustljivost majki nije statistički značajno povezana niti s jednom subskalom postupanja s dječjim emocijama. Iz svega gore navedenog zaključak provedenog istraživanja prvenstveno se odnosi na složenu povezanost i međusobne interakcije između roditeljskih postupaka i ponašanja prema djetetu i njegovim emocijama, kao i važnost roditeljskog zadovoljstva životom i sreće. Zadovoljni i sretniji roditelji koriste pozitivne postupke u odnosu prema svojoj djeci, a roditelji koji koriste pozitivnu disciplinu i prihvaćanje ujedno su sretniji i zadovoljniji svojim životom. Dobivene rezultate provedenog istraživanja potrebno je ugraditi u razvoj novijih radionica za kompetentno roditeljstvo, koje postaju jedne od važnijih preventivnih akcija u ranom djetinjstvu. Otkrivanje utjecajnih čimbenika povezanih s kvalitetnim roditeljstvom omogućilo bi razvoj kvalitetnijih programa za sadašnje i buduće roditelje kojima bi se moglo utjecati na unapređenje pozitivnog socijalno-emocionalnog razvoja djece.