Samopouzdanje se inače opisuje kao osnovna sigurnost, te kao osjećaj vrijednosti i zadovoljstva sa samim sobom bez obzira na vlastitu uspješnost. Ana Sylven, psiholog i psihoterapeut, smatra da se ono ne može izgraditi na osnovu stvari u kojima znamo da smo dobri, nego sa novim postignućima.
Djeca sa jakim samopouzdanjem su sigurna u samu sebe i manje u strahu od neuspjeha. Spremna su da istražuju u većoj mjeri, nego djeca sa manjim samopouzdanjem. Dijete sa lošim samopouzdanje je stalno zauzeto mislima šta drugi misle o njemu. Takođe, ono što oni rade je često iz želje da budu voljeni, a ne zbog toga što ih to interesuje. Djeca traže potvrdu u svemu što rade.
Postoji mnogo načina kako roditelji mogu pomoći svom djetetu oko ovog problema. Nije samo u tome da kažete djeci npr. baš lijepo, fino, dobro, nego je stvar u tome da djetetu pokažete da ga stvarno “vidite”. Npr. ako dijete sjedi i crta, pokušajte se fokusirati na njegov crtež i postavite pitanja: Koje boje si koristio? ili Zašto si se odlučio za te boje? Time pokazujete da vas u stvari interesuje samo dijete, a ne crtež. S vremenom se djetetovo samopouzdanje gradi i popravlja. Kada se dijete ljulja i zove vas da ga vidite koliko se visoko odgurnuo, nemojte samo kimnuti. Podignite glavu, pogledajte ga i recite “Vidim te”.
Kao što vidite radi se o tome da budete prisutni i pokažete svoje interesovanje za dijete. Slušajte svoje dijete. Roditelji se, kada su u pitanju djeca i određena ponašanja, često fokusiraju da to promijene, isprave ili uklone. Zaborave na činjenicu da je razumijevanje tog ponašanja ono što djeci daje najveću utjehu.