Ne možete kontrolisati dijete, možete jedino kontrolisati situaciju

Roditeljski odgojni stilovi

Kada govorimo o kontrolisanju djece, važno je napomenuti da se ovdje ne govori o nadgledanju tinejđera i svakog njihovog koraka (što se itekako preporučuje). Naime, riječ je o djeci predškolskog uzrasta i otporu kojeg oni pokazuju, te čestim ispadima ljutnje i interesantnih scena koje vam često prirede.

Različita mišljenja

Istina je da su i sami roditelji podijeljeni u dvije kategorije kada su u pitanju ove vrste odluka. Jedni smatraju da je kontrolisanje djeteta loše po samo dijete i da od njega pravi netolerantnu osobu, kako prema sebi, tako i prema drugima. Drugi se opet pitaju kako ovi prvi ne vide da je manjak kontrole doveo do ovog kompletnog haosa u relaciji roditelj-dijete, pa se više ne zna ni ko je roditelj, ni ko dijete. Uloge su se nakako pobrkale. Dobre vijesti su da su obe strane u pravu, a loše vijesti su da su obe strane u krivu.

Većina nesporazuma dolazi zbog toga što roditelji često zaborave dva ključna pravila vezana za odgoj djece. Kao prvo, ne možete kontrolisati dijete, možete jedino kontrolisati situaciju u kojoj se dijete nalazi. Druga stvar je povezana sa samom relacijom koju imate sa djetetom . Kako će dijete reagovati na vaše zahtjeve zavisi od toga kako se vi ponašate prema njemu, ali ne zadnja 24 sahata, već od dana njegovog rođenja. Ono što ste ga naučili svjesno ili nesvjesno, ili ste dopustili da ga drugi nauče, ćete zauzvrat i dobiti.

Postoje četiri odgojna stila među roditeljima

Prvi stil se zove autoritarni stil. Roditelji koji praktikuju ovaj odgojni stil su jako strogi. Ovdje važi samo jedno pravilo u relaciji dijete-roditelj, a to je “Zato što sam ja tako rekao i tačka!”. Postoje striktna pravila, a konstantan fokus je na posljedice koje će se desiti ako se ta pravila prekrše. Ono što dijete osjeća i želi je sekundarno zanimanje roditelja. Istina je da djeca ovakvih roditelja postanu “dobre” odrasle osobe koje poštuju pravila, ali su poprilično socijalno nerazvijeni i nesretni.

Drugi, permisivni stil se ne zasniva na zahtjevima i pravilima ili bolje rečeno to je strana riječ za ove roditelje. Djeci se dozvoljava da rade šta hoće, te da slobodno izražavaju svoja osjećanja i impulse. Oni nemaju običaj nadgledati svoju djecu. Ustvari, istina je da se ovi roditelji boje konflikata sa djecom, te zapadaju u ulogu “prijatelja” sa djetetom. Sve, samo ne da se ja previše zamaram oko toga, moto je ovih roditelja.

Indiferentno roditeljstvo je zaista najgora moguća opcija odgojnog stila. To su oni roditelji koji su toliko opterećeni svojim poslom, brigama i samima sobom da jednostavno nemaju ni vremena, ni energije da se posvete djetetu. Njima djeca jednostavno predstavljaju ogroman teret. Kada su djeca iz ovakvih porodica pitana šta im najviše nedostaje od njihovih roditelja, odgovor je bio ljubav.

Četvrti odgojni stil i dobro pogađate, je najbolji kako za dijete, tako i za same roditelje, a se zove autoritativni. Ovdje postoje pravila, ali su usklađena sa dječijim osjećanjima i reakcijama. Ciljevi i pravila su postavljeni, ali uz objašnjenja. Važno je da djeca shvate logiku i razloge zabrana. Ovi roditelji dosta razgovaraju sa svojom djecom i prihvataju njihova mišljenja u određenim porodičnim odlukama koje su prikladne njihovom uzrastu. Svakako disciplina je i ovdje tražena, ali ne samo od djece, nego i od samih roditelja.

Zašto ne uspijeva?

Problem kod loših odgojnih stilova je da djeca ustvari samo steknu strah od autoriteta, a ne nauče se samokontroli, koja je ustvari ključna u procesu odrastanja. Ona to prestane raditi samo zato što vas se boje, a ne zato što ste im vi objasnili zašto to nije dobro i zašto je važno kontrolisati impulse. Npr. impuls koji tjera vaše dijete da udari drugo dijete lopaticom u glavu. I da, često morate objašnjavati desetine puta da bi dijete to shvatilo i usvojilo. I još nešto veoma važno. Ne možete njega učiti lekciju koje se sami ne pridržavate. Prije ili kasnije dijete će vas “pročitati”.

                                                                                                                                                   prof.pred.odg. Aida Teljigović