Djetetova povezanost sa roditeljem skoro pitanje života i smrti

Povezanost kao pojam

Povezanost kao pojam označava jaku emocionalnu vezu između dvoje ljudi, koji smatraju da uzajamno mogu vjerovati jedno drugom. Za dijete povjerljiva povezanost sa bar jednom osobom je neophodna u odrastanju, povjerljivu osobu sa jakim osjećajem samopoštovanja, i u osobu koja može da razvije međuodnose s drugim ljudima, pune ljubavi.

Koncept povezanosti se, ponekad, predstavlja mnogo komplikovaniji nego što on u stvarnosti jeste. Povezanost je, pojednostavljeno, jaka emocionalna veza među ljudima. Veza sviđanja, razumijevanja i povjerenja među ljudima.

Ako ovako postavimo stvari, onda shvatamo da nije ljubav najvažnija stvar u povezanosti. Možda je ustvari bolje imati vezu, koja je zasnovana na stabilnosti, predvidivosti i sviđanju, nego na vezi koja je zasnovana na jakoj ljubavi, ali isto tako na brzim promjenama raspoloženja i nedostatku brige.

Ko se može povezivati

Gledano s tačke povezanosti, spol ili biološka (rodbinska) veza ne igraju nikakvu ulogu. Svi smo mi “opremljeni” da prihvatimo malo dijete. Takođe, dijete ima sposobnost da se poveže sa više od jedne osobe, ali ipak ne sa prevelikim brojem. Često se spominje da postoji potreba za “specifičnom” vezom – gdje se ne razvijaju jake emocije, jer se negovatelji često mijenjaju. Pored roditelja, uobičajeno je da se djetetova povezanost javlja prema braći, sestrama, didama, nanama, kao i dadiljama i predškolskim pedagozima. Gotovo svi imaju mogućnost stvaranja povezanosti, ali ta povezanost može izgledati drugačije, biti drugačijeg inteziteta, i biti drugačije osjetljiva prema izazovima.

Kako nastaju mehanizmi povezanosti

Čovjek je u osnovi sisar i živi u čoporu, i kao takav, mnogo mehanizama ponašanja mu je ostalo od vremena kad je živio na afričkim savanama. Sisari imaju jaku povezanost sa svojim mladima, jer su mladi uglavnom ovisni od odraslih, i samo uz pomoć odraslih mogu preživjeti. Upravo je ovo razlog zbog kojeg smo razvili jako socijalno ponašanje.

Najjače socijalno ponašanje je upravo povezanost, i da bi se optimalno razvila, potrebna je adaptacija i empatija s obje strane. Dijete je, može se reći, unaprijed programirano da prati roditelje, da bi imalo, što je moguće, veće šanse za preživljavanje. Dakle, ne želi da bude napušteno i da umre.

Povezanost je, u osnovi, nejednaka, sa biološke tačke gledišta. Dijete je u potpunosti ovisno o odraslima, dok odrasli, u određenim situacijama, mogu imati sasvim druge prioritete.

Ogledalo-neuroni

Genijalni mehanizam u našem mozgu koji omogućava razvijanje povezanosti naziva se ogledalo-neuron. Ovo su posebne ćelije mozga koje čine da naš mozak reaguje kada vidimo nekoga da nešto radi ili osjeti nešto. Na primjer, ako vidimo da neko zijeva, ili sjedimo među ljudima, koji se smiju, veoma nam je teško da i mi ne zijevnemo, ili da se ne nasmijemo- bez obzira da li smo umorni, ili, u drugom slučaju, znamo li razlog smijeha.

Isti mehanizmi izazivaju da plačemo kada gledamo tužan film, ili da gotovo automatski pomognemo nekome ko je u nevolji – tj. da osjećamo empatiju. Ogledalo- neuroni su aktivni i kod beba skoro od rođenja. Ako malo obratimo pažnju, primjetit ćemo kako dijete imitira izraze lica, ili prati pogled.

Šta može oštetiti povezanost

Kako se odrasli ponašaju prema svom djetetu, tako će i djete tražiti povezanost, što je skoro pitanje života i smrti. Ako se dijete odvoji od svojih staratelja, to sigurno vodi ka anksioznosti, a ako to odvajanje traje duži vremenski period, razvija se očaj i, na kraju, potpuna apatija. Srećom, uglavnom postoji djetetova povezanost sa nekim drugim osobama, koje mogu preuzeti ulogu “povjerljive osobe” u ovakvim situacijama.

Pokazalo se, također, da se stvara mnogo veća nesigurnost kod djece, koja su izložena čestim i ponovljenim razdvajanjima, ili mogućnostima (prijetnajma) ponovljenih razdvajanja, nego kod djece koja su preživjela jednu definitivnu razdvojenost (kao npr. u slučaju usvajanja ili smrtnom slučaju).

Ali nisu samo razdvajanja ta, koja mogu oštetiti povezanost. Ako odrasla osoba ne reaguje dovoljno često na signale djeteta, ili reaguje nepredvidivo, to će definitivno uticati na osjećaj povezanosti.

Veoma jako oštećena veza se stvara i u momentima kada jedna osoba u isto vrijeme predstavlja i sigurnost i opasnost. Roditelj, koji svoje dijete izlaže zlostavljanju, izljevima bijesa, ili zanemarivanju, stvara emocionalni haos kod djeteta, koje u isto vrijeme je prisiljeno da traži zaštitu kod te osobe, ali i da traži zaštitu od te osobe.

Ovisnost u odnosu na samostalnost

U zapadnom svijetu je odgojni savjet fokusiran na “razvijanje samostalnosti” kod djece. Spavanje u svom krevetu i razvijanje socijalnih vještina u grupi u vrtićima, su neki primjeri onoga što djeca danas trebaju naučiti.

Gledajući s tačke gledišta povezanosti, samostalnost se razvija upravo suprotno, sa jakom osnovom u sigurnoj i jakoj povezanosti. Kad se imaju jake i bliske veze sa nekom osobom, lakše je više vjerovati drugim ljudima, i, prema tome, lakše se upuštati u vanjski svijet.

Savjet je, dakle, da se samostalnost ne forsira, i da se više “slušaju” djetetovi signali i djetetove potrebe.

Način vezivanja

Načini vezivanja koje se razviju u dječijem dobu, preslikati će se i na odnose s drugim ljudima, tokom cijelog života, kako u pogledu stabilnih i skladnih odnosa, tako i u pogledu samostalnosti. U isto vrijeme način vezivanja nije nešto statično. Bez obzira koliko negativna iskustva pamtimo kao djeca, naša mogućnost vezivanja se može promijeniti i poboljšati, ukoliko doživljavamo nova pozitivna iskustva sa, npr., prijateljem, partnerom, ili psihoterapeutom.

Izvor: http://www.psykologiguiden.se/