Svi smo ponekad kao roditelji doživjeli stanje anksioznosti. Ono se uveliko razlikuju od blage uznemirenosti koju osjećamo kada su u pitanju naša djeca.

Anksioznost se opisuju kao osjećaj opšte napetosti, velikog stresa, panike ili straha. Najčešće su ove emocije neosnovane i nesrazmjerne sa stvarnom opasnošću. Djeca uče od roditelja, a to podrazumijeva i dvosmislene situacije kada dijete nije sigurno kako treba da se ponaša. Ako je roditelj uvijek zabrinut i prestrašen, dijete će utvrditi da većina svakodnevnih situacija nije sigurna.

Postoje dokazi da će djeca anksioznih roditelja najvjerovatnije i sami postati anksiozna. To je kombinacija genetskog faktora i naučenog obrasca ponašanja. Za roditelje ovo saznanje može, uistinu, biti bolno. Shvatiti, da uprkos najboljim namjerama prenosiš stres i nesigurnost na svoje dijete, nije lako. Ali, ako počneš primjećivati da dijete pokazuje anksiozno ponašanje, najmanje što ti treba jeste osjećaj krivice. Nema potrebe da svu preostalu energiju usmjeravaš na kažnjavanje samoga sebe.

Kao prvo, nije nužno da će anksioznost preći sa roditelja na dijete. Kao drugo, počnite učiti strategije suočavanja sa vlastitim strahovima i na taj način pomozite i svom djetetu. Nikada nije kasno, a bolje je početi prije, nego kasnije.

U narednom tekstu pišemo o metodama rješavanja anksioznosti…