Stres mijenja hemijski sastav dječijeg mozga

Stres prouzrokuje bol

Da li su današnja djeca više izložena stresu nego prije, teško je reći. Razlog tome je činjenica da se dijete prije nije ni posmatralo iz tog ugla, tj. iz perspektive odraslih, dijete uopšte nije moglo da shvati, niti doživi stres, što je očito bilo pogrešno.

Djeca i stres ne idu zajedno. Ipak mi imamo sve više stresne djece. Djeca to pokazuju na različite načine, kroz zabrinutost, agresivnost, tugu i pasivnost.  Različita opterećenja se nagomilavaju, a stresne reakcije se pokazuju kroz nagle promjene raspoloženja, problemima sa ishranom i spavanjem, nemogućnostima koncentrisanja i uopšteno pogoršanim zdravljem. Sva djeca nisu ista po ovom pitanju.

Kada se dijete izlaže dugoročnom stresu može oboliti fizički i psihički. Takva vrsta stresa može uticati na hemijski sastav mozga što utiče negativno na čitavo tijelo. U kasnijim godinama su više podložnija srčanom i moždanom udaru, te visokom krvnom pritisku. Takođe, hormoni stresa uništavaju nervne ćelije mozga što može uzrokovati u starijoj dobi zaboravnost i demenciju. Pošto se na mozak ne može uticati u  velikoj mjeri, najbolje je ne izlagati se prevelikom stresu. Ako se osoba izloži stresu, što je skoro neminovno, izaći na kraj s njim je od ključne važnosti. Te sposobnosti se trebaju učiti od samog rođenja.

Pozitivan i negativan stres

Stres ne mora uvijek biti nešto negativno. Ako bi smo izbacili sav stres iz naših života, izgubili bi smo takođe pokretačku snagu, izazove koje nas guraju naprijed i pomažu da sazrijemo. O povezanosti stresa i djece, je među prvima pisao Hans Selze, doktor i istraživač, osnivač internacionalnog instituta u Montrealu.

On je rekao da bi roditelji izlagali svoju djecu sa puno manje stresa, kada bi shvatili da sva djeca nisu “trkači konji” (ne shvatiti bukvalno, nego u prenesenom značenju), nego su neka “kornjače”.

I u tome nema ništa loše.

Djeca nemaju tu opciju da biraju koliko će se izlagati stresu. Oni se moraju prilagoditi onome što im odrasli pruže. Nažalost, roditelji otežavaju time što često odlučuju i planiraju naosnovu činjenice da su sva djeca ista, tj. sa istom sposobnosću i kapacitetom.

Preveliki zahtjevi

Ako zahtjevi, s kojima se djeca susreću, odgovaraju njihovoj zrelosti, ona to dožive kao podsticaj. Međutim, ako su zahtjevi preveliki oni kod djece izazivaju stres. Sve veći zahtjevi (roditelja, odgajatelja, učitelja, okoline), potrebe za boljim funkcionisanjem u velikim grupama, mnogobrojne vannastavne aktivnosti su potencijalni okidači za stres kod djece. Problemi u porodici, kao npr. smrtni slučaj, nezaposlenost roditelja, razvod, selidba takođe, kod djece izaziva stres ogromnih proporcija.

Odrasli imaju običaj da potcijene dječije doživljavanje određenih problema. Takođe, često koriste svoje okvire razumijevanja u pokušaju da razumiju djecu. Jedna indijanska poslovica kaže: “Ne osuđuj nikoga dok ne napraviš tri mjesečeva kruga (3 dana) u njegovim mokasinama”. Čak i najmanji događaj može u djetetovim očima izgledati strašan i neprebrodiv. Ali sva djeca ne reaguju na isti način. Sva djeca nisu”opremljena” istom opremom. Djeca koja svoje emocije znaju pokazati i izraziti, lakše izlaze na kraj sa stresom. Dok druga nažalost, ne.

Upozoravajući signali

Pošto stres može doći u različitim oblicima, ponekad može biti teško roditeljima da ga identifikuju. Postoje određeni upozoravajući signali, na koje bi se trebala obratiti pažnja. Ako dijete odjednom počne pokazivati znakove agresivnosti ili bezvoljnosti, radikalne promjene u načinu ishrane (prejedanje ili slab apetit), to  su znakovi da nešto nije u redu. Loš san i česte noćne more mogu biti potencijalni znakovi da dijete nešto muči. Problemi sa koncentracijom, česta iscrpljenost, nedostatak radosti karakteristična djeci, tumači se kao ozbiljan poziv u pomoć. Psihosomatski simptomi poput bolova u stomaku, povraćanje, proljev ili tvrda stolica, različiti eksemi i alergije na koži su signali, koji se ne smiju zanemariti. Roditelji moraju saznati šta djetetova reakcija znači, inače neće biti u mogućnosti da pomognu djetetu i uklone stres kojem je dijete izloženo.

Iako roditelji žele samo ono što je najbolje za njihovo dijete, prečesto su baš njihove želje i ambicije okidači stresa. Zahtjevi znaju premašiti dječiju sposobnost i ono često osjeti da jednostavno nije dovoljno dobro. To negativno utiče na djetetovo samopouzdanje.

Stres je loša stvar za svakoga, a naručito za dijete. Izaziva, između ostalog:

1. loše samopouzdanje- što u adolescentnoj dobi vodi do loših odluka i lošeg ponašanja;
2. oslabljen imuni sistem- veća izloženost alergijama, prehladama itd.;
3. agresivnost (fizičke i psihičke) i destruktivnost (može voditi ka kriminalnom ponašanju u adolescentnoj dobi);
4. psihosomatske bolesti (astma, visok krvni pritisak, neurodermitis, pretjerana debljina) i
5. strahove i fobije…

Želje i ambicije

Da li su današnja djeca više izložena stresu nego prije, teško je reći. Razlog tome je činjenica da se dijete prije nije posmatralo iz tog ugla, tj. iz perspektive odraslih, dijete uopšte nije moglo da shvati, niti doživi stres, što je očito bilo pogrešno. Djeca danas žive u novom dobu. Mama je prije najčešće bila kod kuće, pogotovo dok su djeca bila još mala.  Zbog toga se djeca nisu morala rano buditi, požurivati sa doručkom i izlaziti iz kuće u hladnim i mračnim jutrima, da bi na vrijeme stigla u vrtić. Sada djeca počinju ići u vrtić sa 1-2 godine starosti, provode većinu vremena u velikim grupama, gdje moraju već u ranoj dobi pronaći svoje mjesto i ulogu. Moderna tehnika, tv, video, igrice i internet kontinuirano snabdijevaju djecu informacijama koje ona nemaju ni vremena ni kapaciteta da obrade, protumače i razumiju. Žive u svijetu prepunog zvuka i slika koji stresaju njihova čula još od samog rođenja. Roditelji veoma malo rade na tome da ih zaštite po tom pitanju.

Rješenja postoje

Roditelji moraju pronaći djeci druge alternativne aktivnosti koja pružaju mir i harmoniju. Problem je u tome što su i sami roditelji u stresu i konstantnoj borbi. Neki za pukim opstankom, a neki za ambicijama i prestižom. Ni u prvom, ni u drugom slučaju nemaju vremena za dijete, a samim time nisu u mogućnosti da ga stvarno “vide”. Istraživanje rađeno u SAD poprilično pojašnjava ovaj problem. Grupa roditelja je pitana da brojčano ocjene doživljaj sreće i zadovoljstva kod svoje djece. Većina roditelja je opisala svoju djecu kao veoma sretnu i zadovoljnu. U isto vrijeme njihova djeca su pitana da sami ocjene svoju sreću i zadovoljstvo. Većina djece je odgovorila da se osjećaju usamljeno i nesretno.

Često se djeca doživljavaju kao naporna i zahtjevna, ali malo ko pokušava saznati šta je to što uzrokuje takvo ponašanje. Čini se da deranje i kažnjavanje djece ustvari situaciju učini još gorom. Umjesto toga, možda bi trebalo probati sa tehnikom podrške, razumijevanja i ohrabrivanja, zaogrnutu ljubavlju i nježnošću.