Svi smo mi osobe sa posebnim potrebama

Svi roditelji žele isto

Svi smo mi osobe sa posebnim potrebama i to je sasvim u redu. Pa zašto je onda važno što se osobe razlikuju u tome da li dobro vide, čuju li kao i ostali, hodaju li ili moraju sjediti, da li su bolesne ili su zdrave.

U društvu prepunih stereotipnih razmišljanja i predrasuda, veoma je teško razmišljati svojom glavom, pa čak i onda kada su u pitanju djeca. Roditelji često nailaze na riječi poput inkluzija, djeca s posebnim potrebama, dječija prava itd… To može biti jako zbunjujuće za njih. Razlog tome je najčešće što ne znaju šta to znači, šta to podrazumijeva i na koji način će to uticati na njih i njihovu djecu. Bilo da se radi o roditeljima koji imaju djecu s posebnim potrebama ili onima koji imaju djecu bez posebnih potreba, jedno je sigurno, i jedni i drugi žele ono što je najbolje za njihovo dijete. Svi žele da osiguraju svojoj djeci prava, koja su im zakonom zagarantovana. Ipak, mora se priznati da je ovaj zadatak puno teže izvršiti roditeljima, koji imaju djecu s posebnim potrebama.

Zašto je to tako?

Za one koji to ne znaju, stereotipna razmišljanja nastaju zbog toga što nam je skupina kojoj ne pripadamo strana i ne poznajemo članove te grupe pojedinačno. Negativni stereotipi dovode do određenih predrasuda, a predrasude su uglavnom obojene negativnim emocijama poput odbojnosti, nepodnošljivosti … I na kraju, kada osobe postupaju u skladu s predrasudima nastaje diskriminacija. Ko bi rekao da zbog generaliziranja svih osoba sa posebnim potrebama može doći do diskriminacije djece.

Sličnosti i razlike

Ali, kad malo bolje razmislite, vidjet ćete da smo svi mi, po nečemu isti, po drugim stvarima slični, a često i potpuno različiti. Većina djece voli sladoled, dok ipak razlika je u tome što vole različite ukuse. Postoje oni koji ne vole sladoled, a neko ga možda ne smije jesti jer je alergičan na mlijeko. Jedni vole da skaču, drugi pak sjede i crtaju, a pojedini možda vole da leže u travi i sanjare. Da, kao što vidite svi mi imamo svoje potrebe koje su karakteristične samo za nas ili grupu kojoj pripadamo. Svi smo mi osobe sa posebnim potrebama i to je sasvim u redu. Pa zašto je onda važno što se osobe razlikuju u tome da li dobro vide, čuju li kao i ostali, hodaju li ili moraju sjediti, da li su bolesne ili su zdrave. Ne bi trebalo da ima ikakvo značenje.

Ko su sve osobe s posebnim potrebama

Inače termin “djeca ili osobe sa posebnim potrebama” se ne bi trebao poistovjećivati samo s onim odstupanjima od prosječnog, koja idu u negativnom smjeru. Svi oni koji žive u inostranstvu i pripadnici su manjinske grupe, žele da uče svoj jezik i održavaju svoju kulturu, vjerovali ili ne su osobe sa posebnim potrebama. Takođe, se procjenjuje da čak 20-25% darovite djece (koja su takođe djeca sa posebnim potrebama) ima emocionalne tegobe. To je dvostruko više od onoga što se susreće u tipičnoj populaciji školske djece. Kao što vidite termin osobe sa posebnim potrebama ima puno šire značenje od onoga na koje se stalno potencira.

Biti osoba sa posebnim potrebama ne znači biti “manje” osoba.

prof.pred.odg. Aida Teljigović