Doživljaj straha kod djece predškolske dobi
Doživljaj straha kod djece predškolske dobi
Dr. sc. Almira Isić
Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici
Zijada Kurtodža-Vučak
Javna ustanova za predškolski odgoj i obrazovanje Zenica
Sažetak
U ovom naučnom radu predstavljeni su rezultati istraživanja o zastupljenosti i sadržaju straha kod djece predškolske dobi. Istraživanje je realizirano na uzorku od 60 ispitanika (30 dječaka i 30 djevojčica) predškolske dobi (4 do 5,5 godina), koji pohađaju Javnu ustanovu za predškolski odgoj i obrazovanje u Zenici. Na osnovu kvalitativne analize dječijih crteža i intervjua, izvršeno je sažimanje velikog broja dječijih strahova, i to prema sadržaju, u pet slijedećih kategorija: strah od životinja, strah od ljudi i imaginarnih bića, strah od mraka, strah od vremenskih nepogoda, te strah od krvi i tjelesnih povreda. Utvrđeno je da je kod djece predškolske dobi najprisutniji strah od životinja (60 ili 100% ispitanika), zatim strah od ljudi i imaginarnih bića (19 ili 32% ispitanika), strah od mraka (9 ili 15% ispitanika), strah od vremenskih nepogoda (6 ili 10% ispitanika), te strah od krvi i tjelesnih povreda (2 ili 3% ispitanika). S obzirom na stepen doživljaja opasnosti kod djece od pojedinih životinja, utvrđena je najveća zastupljenost straha od paukova (13 ili 22% ispitanika), zatim straha od zmija (11 ili 18% ispitanika), straha od medvjeda (7 ili 12% ispitanika), straha od krokodila (6 ili 10% ispitanika), straha od ajkula (6 ili 10%), straha od vukova (5 ili 8% ispitanika) itd. Strah od mračnih prostorija, ulica ili mraka, općenito iskazalo je 9 ili 15% ispitanika, zatim strah od vremenskih nepogoda 5 ili 8% ispitanika (tj. strah od munje 2 ili 3% ispitanika, strah od kiše 2 ili 3% ispitanika, te strah od zemljotresa 1 ili 2% ispitanika), a strah od krvi i tjelesnih povreda iskazalo je 2 ili 3% ispitanika. Utvrđen je,također, općenito veći opseg različitih strahova na uzorku djevojčica u odnosu na dječake, tj. veća zastupljenost straha od životinja, mraka i vremenskih nepogoda kod djevojčica nego kod dječaka. Veća zastupljenost straha kod dječaka u odnosu na djevojčice uočena je jedino kod straha od imaginarnih bića i opasnih osoba.
Ključne riječi: strah, fobije, predškolska dob, dječiji crtež
Uvod
Strahovi su sastavni dio razvoja svakog djeteta. Bilo da su dio normalnog razvoja ili su odgovor na specifičnu, prijeteću situaciju, predstavljaju adaptivni odgovor,jer upozoravaju dijete da preuzme mjere opreza i pripremi se za brojne životne izazove. Različiti oblici straha, kao i većina ostalih psiholoških fenomena u djetinjstvu, vrlo su isprepleteni i teško ih je razlikovati. Dječiji strahovi se opisuju kao reakcije na percipiranu prijetnju, koje uključuju izbjegavanje prijeteće situacije ili objekta, subjektivni osjećaj nelagode i fiziološke promjene. Za strahove se pretpostavlja da uključuju,uglavnom,istovjetne reakcije na specifične podražaje – poput prirodnih događaja (mrak, grmljavina), ili apstraktne pojmove (rat, osjećaj odbačenosti) – dok je anksioznost u većoj mjeri difuzna reakcija na nespecifične podražaje. Ukoliko je opasnost prepoznata i vezana za realne, vanjske objekte, i ako osoba zna čega se boji, onda je riječ o strahu. Međutim, ako je opasnost objektivno nepostojeća i neodređena, ona podstiče prvobitna doživljavanja straha od nepoznatog i javlja se osjećaj očekivanja te nepoznate i prijeteće opasnosti. Taj „slobodno plutajući strah“unutrašnjeg porijekla, koji nije vezan za određenu situaciju ili objekt, naziva se anksioznost. Općenito se ukazujeda je strah od specifičnih događaja manje stresan od anksioznosti, jer omogućuje osobi da se fokusira na specifični objekt i mobilizira energiju za neku određenu akciju, npr. za bijeg. To znači da u slučaju straha priroda prijetnje može biti adekvatno procijenjena, dok je kod anksioznosti ta prijet nja, uglavnom, manje jasna i fluktuirajuća, te, stoga, predstavlja opasnost za psihološku egzistenciju organizma. Osim toga, u slučaju anksioznosti postoji dominantan osjećaj neugode koji je i vremenski trajniji, dok u slučaju straha, neugoda nestaje brzo nakon rješavanja opasnesituacije i ne postoji tolika perzistencija napetosti kao u anksioznosti (Epstein, 1972). Tendencija odraslih da ne razlikuju strah od anksioznost i kod djece nastaje iz pogrešnih tumačenja djetetovih izjava u stanjima anksioznosti, na temelju kojih se zaključuje da se dijete uplašilo nečeg određenog,što je njemu jasno i prepoznatljivo. Razlikuju se brojne podjele i klasifikacije dječjih strahova i anksioznosti. Prvobitno je bila prisutna listastrahova i pripadajućih fobija, koja se odnosila na: strah od mačaka (ailurofobija), strah od mraka (niktofobija), strah od insekata (entomofobija), strah od zmija (ofidofobija), straha od grmljavine (brontofobija), i sl. Kasnije klasifikacije sadržavale su šire kategorije i temeljile su se na analitičkim metodama, na etiološkim podacima, ili pak empirijskim postupcima, zasnovanim na faktorskoj analizi.
Poulton i sar. (1997) ukazali su na četiri kategorije dječijih strahova, koji se razlikuju s obzirom na njihov sadržaj: socijalni strahovi (npr. strah od odgovaranja pred razredom, strah od nepoznatih ljudi, strah od upoznavanja s novim prijateljima,i sl .); specifični strahovi (strah od vode, životinja, visine, mraka, grmljavine i oluje); agorafobični strahovi (strah od izlaganja situacijama kao što su mostovi, tuneli, avioni, liftovi, autobusi, gužva, samoća,i sl .) i višestruki strahovi (strahovi koji obuhvaćaju veći broj naprijed navedenihstrahova). Ollendick (1995) je ukazao na deset najčešćih strahova kod djece: strah da će ga udariti auto, da neće moći disati, od bombe i bombaškog napada, biti zapaljen ili izgorjeti, pasti sa nekog visokog mjesta, strah od provalnika, zemljotresa, smrti, slabih ocjena i zmija.Autor je utvrdio da su ovi strahovi konzistentni kroz dob, spol i kulturalnu pripadnost. Faktorskom analizom utvrdio je da se strahovi grupiraju u pet osnovnih kategorija: strah od neuspjeha i kritiziranja, strah od nepoznatog, strah od ozljeđivanja i malih životinja, strah od opasnosti i smrti, te strah od medicinskih postupaka. U DSM-IV klasifikaciji (1996) strahovi i anksioznosti se opisuju paralelno, tako da se,npr., javljanje određenog tipa fobije opisuje u funkciji razvoja, obično ovisno o dominantnim strahovima za tu dob.
Navodi se podjela na osam oblika anksioznih poremećaja: panični poremećaj i agorafobija, separacijski anksiozni poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno kompulzivni poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, akutni stresni poremećaj, socijalna fobija i specifična fobija. Specifične fobije se dijele na četiri podtipa: fobije od životinja (općenito se javljaju kod djece), fobije od prirodnog okoliša (gromova, visine, vode, i sl.), fobije od krvi, injekcije i ozljede, te situacijske fobije (javni prijevoz, tuneli, mostovi, liftovi, letenje, vožnja, zatvoreni prostori, i sl). U okviru Reissove teorije fobija, strahova i paničnih napada (1991) razlikuju se tri fundamentalna, temeljna straha i veći broj svakodnevnih,uobičajenih strahova. Temeljni strahovi su: strah od ozljede i bolesti, koji uključuju i strah od smrti, strah od negativne evaluacije – koji predstavlja strah od odbačenosti, neprihvaćanja i kritiziranja od strane vršnjaka –zatim, anksiozna osjetljivost, koja predstavlja strah od straha, tj. zastrašujuću pomisao da bi javljanje straha u određenoj situaciji moglo imati katastrofalne socijalne i tjelesne posljedice. Svakodnevni, uobičajeni strahovi su strah od životinja, visine, agorafobičnih situacija, socijalni strahovi, i sl. Temeljni strahovi se razlikuju od uobičajenih strahova s obzirom na dva kriterija:
1. temeljni strahovi uključuju one podražaje koji su zastrašujući za većinu ljudi, i
2. uobičajeni strahovi se mogu logički reducirati na temeljne strahove. Tako, npr., strah od letenja može biti rezultat zastrašujućih posljedica u slučaju pada aviona i u osnovi predstavljati strah od tjelesne ozljede, može biti rezultat ponižavajuće situacije u koju će osoba biti dovedena zbog povraćanja tokom leta i predstavljati strah od negativne evaluacije, ali može biti i rezultat straha od paničnog napada u zatvorenom prostoru aviona, odnosno anksiozne osjetljivosti.
Reissova teorija predstavlja jedan od prvih sveobuhvatnih pokušaja stvaranja boljih okvira za razumijevanje strahova, fobija i paničnih napada. Podražajna kategorizacija dječjih strahova uključuje kontekstualni pristup: određeni prijeteći podražaji mogu biti udaljeniji od djeteta (npr. male životinje, medicinske procedure, prirodne nepogode, i sl.), dok su drugi bliski djetetu i sastavni dio svakodnevnog života (osjećaj vlastite nekompetentnosti, percepcija budućnosti, briga za zdravlje). Podražaji se, također, mogu razlikovati i s obzirom na svoju kompleksnost: npr.,grmljavina i mrak su vrlo jasni u svojoj pojavnosti i reakcijama djeteta, dok su medicinske procedure i javni nastupi manje jasni i uglavnom zahtjevniji, s obzirom na djetetovu prilagodbu. Neki strahovi i anksioznosti mogu biti više situacijski specifični –npr.,strah od određenih životinja, injekcije, tunela i sl., ili pak anksiozni poremećaji koji se javljaju u specifičnim situacijama, poput socijalne, separacijske ili ispitne anksioznosti – dok su drugi vrlo općeniti i u svojoj osnovi obuhvaćaju različite oblike strahovanja (poput strahova vezanih za budućnost, tjelesne povrede, i sl.). Međutim, iako fokus straha za dva djeteta može biti identičan (npr. strah od pauka), zabrinutost vezana za taj strah može biti potpuno različita: dok se jedno dijete boji ugriza pauka, drugo je uplašeno zbog gadljivosti koju i sama pomisao na dodir pauka ili njegove mreže izaziva. Ili, npr.,dijete koje pokazuje strah od škole može se bojati odvajanja od sigurnosti doma, dok se drugo dijete s istim strahom može bojati socijalne evaluacije u druženju s vršnjacima. U osnovi prvog straha su simptomi separacijske anksioznosti, a drugog socijalne anksioznosti. Najčešći prigovor pri pokušajima kategorizacije strahova jeste da se veliki broj različitih strahova svrstava pod istu kategoriju, iz koje se ne dobiva informacija o djetetovim dominantnim reakcijama (kognitivnim, tjelesnim, emocionalnim, bihevioralnim), niti o pravoj pozadini straha (Barrios i Hartmann, 1988). Iako su strahovi i različiti oblici anksioznosti vrlo uobičajeni i sastavni dio razvoja svakog djeteta, događa se da postanu tako intenzivni i dugotrajni, da rezultiraju u značajnoj neugodi i uznemirenosti,kako djeteta tako i njegove porodice. Dijete postaje pretjerano zabrinuto, a izlaganje zastrašujućim podražajima, ili pak anticipacija tih podražaja, izaziva fiziološku uznemirenost i izbjegavanje (Ollendick i Ollendick, 1997). U takvim slučajevima postavlja se pitanje da li se uopće radi o prolaznim, dobi i situaciji primjerenim strahovima, ili je uputnije govoriti o anksioznim poremećajima i fobijama. Naime, i strahovi i anksioznost se javljaju na kontinuumu od normalnih, uobičajenih strahova i anksioznosti do onih koji po svom trajanju, stepenu neprilagođenosti, opsegu i intenzitetu prerastaju u različite oblike anksioznih poremećaja. Tako intenzivni, pretjerani i dugotrajni strah od nečistih predmeta može prerasti u opsesivno -kompulzivni poremećaj, strah od nepoznatih ljudi i upoznavanja s novim licima u socijalnu fobiju, strah od škole u separacijsku anksioznost,i sl.
U razlikovanju normalnih od patoloških oblika strahova i anksioznosti, koristi se pet osnovnih kriterija:
1. Situacijska primjerenost – svaki strah se procjenjuje s obzirom na kontekst u kojem se javlja i njegovu primjerenost i opravdanost u određenoj situaciji. U tom smislu, nije prikladno postavljati dijagnozu anksioznog poremećaja ili fobije kada je strah opravdan – npr.,kada se učenik koji ne uči boji škole, nastavnika koji ga može prozvati na satu za koji se nije pripremio,i sl.
2. Intenzitet simptoma – strah se može manifestiratiod blažih simptoma pa sve do paničnog napada. Intenzitet najčešće varira u zavisnosti od stepena i blizine zastrašujuće situacije (npr., simptomi su najintenzivniji na početku zastrašujuće situacije, kada je bijeg otežan – npr., na početku vožnje avionom, a smanjuje se s približavanjem kraju putovanja) ili objekta (npr. strah od psa se pojačava kada dijete ugleda psa, a smanjuje se pri udaljavanju). Međutim, intenzitet straha nije uvijek direktno povezan sa zastrašujućim podražajem (npr., dijete može doživljavati različitu jačinu straha kada se nađe u istom tunelu).
3. Trajanje simptoma – zasniva se na dijagnostičkim pokazateljima u DSM-IV klasifikaciji (1996). Kod osoba mlađih od 18 godina smatra se da je potrebno da simptomi za dijagnozu specifične i socijalne fobije, te generaliziranog anksioznog poremećaja traju najmanje 6 mjeseci, za dijagnozu separacijskog anksioznog poremećaja 4 sedmice,i sl.
4. Stepen ometanja – odnosi se na značajnu neugodu ili poteškoće na planu socijalnog i svakodnevnog funkcioniranja. Budući da su strahovi i anksioznost u djetinjstvu vrlo česti, dijagnoza anksioznog poremećaja i fobija nije utemeljena ukoliko ne postoji značajno ometanje i vidljive smetnje zbog pretjeranog straha. To znači da, ako fobija značajno ne ugrožava djetetovo funkcioniranje ili ne uzrokuje značajne smetnje, dijagnoza se ne postavlja.
5. Razvojna primjerenost – osim podataka o intenzitetu, trajanju i svakodnevnim problemima koje strah i anksioznosti uzrokuju, za pravilan pristup dijagnostici, tretmanu i proučavanju strahova i anksioznosti neophodno je te fenomene pratiti s obzirom na spol i dob djeteta. Anksiozni poremećaj se dijagnosticira u onim slučajevima kada simptomi anksioznosti nisu primjereni dobi djeteta, kada postanu toliko intenzivni da uzrokuju značajnu uznemirenost i zabrinutost, te kada ometaju djetetovo svakodnevno funkcioniranje. Fobije se dijagnosticiraju kada specifične strahove prate izbjegavajuća ponašanja i kada ti strahovi rezultiraju funkcionalnim ili socijalnim teškoćama. Odrasla osoba i adolescenti prepoznaju da je strah iracionalan i pretjeran, dok kod djece to ovisi onjihovom kognitivnom razvoju.
Općenito je utvrđeno da se sadržaj strahova i anksioznosti mijenja vremenom, kao rezultat djetetovih razvojnih iskustava i povećanih kognitivnih sposobnosti, s fokusom koji se s dobi premješta od konkretnih, vanjskih strahova prema sve više internaliziranoj, apstraktnoj anksioznosti. Najčešći strahovi kod djece predškolske dobi su: strah od životinja, strah od ljekara, strah od pljačkaša, otmičara i lopova, strah od vremenskih nepogoda, strah od imaginarnih bića, noćni strahovi i more (2-8. godine), te strah od rata i nasilja. S obzirom na broj strahova, dosadašnja istraživanja su ukazala da mlađa djeca i djevojčice doživljavaju veći broj strahova od starije djece i dječaka. Poulton i sar. (1997) utvrdili su da se kod djevojčica s početkom puberteta broj strahova udvostručuje, za razliku od dječaka, kod kojih nije zapažena ova promjena. Pretjerane strahove doživljava 3-8% djece, a veći broj strahova prisutan je kod djevojčica nego kod dječaka (Wenar, 2002). Većina strahova je prolazna, a oko polovica ih nestane tokom tri mjeseca. Strah kao temeljna emocija pokazuje mnogobrojne manifestacije, koje su uzrokovane radom autonomnog nervnog sistema. Reakcije straha se mogu manifestirati na različite načine:
1. Strah se manifestira na tijelu (Osoba koja se boji kreće se drugačije od osobe koja se veseli. Ramena se nesvjesno podižu, glava je podignuta, dok mimika izražava otvorenost);
2. Osoba koja se boji izbjegava gledati u lice sagovornika, tj. pogled često usmjerava prema tlu ili gleda ustranu;
3. Geste i pokreti mogu djelovati ukočenoi kruto, a u nekim situacijama postaju upadljivi i izmiču kontroli, neprimjereni su i izuzetno izraženi;
4. Strah mijenja tempo disanja. Prirodni ritam udisaja i izdisaja je poremećen. Struja zraka nailazi na prepreku u tijelu. Nakon što se pretrpi strah, duboko disanje oslobađa nakupljenu energiju, a olakšanje koje slijedi oslobađa osobu tereta straha;
5. Strah mijenja veličinu zjenica. One se proširuju, pa se na taj način bojazan ocrtava na licu. U situacijama straha pojačava se lučenje znoja i
6. Strah se manifestira i na površini kože. Povisi se krvni tlak, koža može postati crvena; U tijelu je prisutan nemir, pa to može dovesti do povišene crijevne aktivnosti, ili pak, izvršiti pritisak na mokraćni mjehur.
Pri svakom doživljaju straha javljaju se prirodne reakcije, koje čovjeku pomažu pri suočavanju sa strahom i njegovim savladavanjem. Evolucijski je uvjetovana reakcija bijega ili borbe. S jedne strane, strah upozorava na opasnost i podstiče nagon za bijegom ili udaljavanjem, dok s druge strane, zahvaljujući strahu bude se određene snage koje nastoje izdržati ili pobijediti nastalu situaciju. Ako situacije koje izazivaju strah dugo ostanu neriješene, mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih poremećaja. Dijete se u situacijama straha ponašakao i odrasla osoba, ali, ipak, postoje neke razlike, naročito u male djece. Malo dijete u situacijama straha sklono je reagirati općom zakočenošću, te bježanjem ili vrištanjem. Međutim, neće se suprotstavit i izvoru straha, jer su dječiji odbranbeni mehanizmi slabi da se oduprustvarnim ili imaginarnim prijetnjama. Dječiji razvojni strahovi najčešće ne zahtijevaju stručnu pomoć, za razliku od neurotskih strahova, koji zahtijevaju stručnu pomoć.
U ovom naučno-istraživačkom radu, dječiji strahovi su predstavljali ključnu varijablu, tj. nastojali smo utvrditi zastupljenost i sadržaj straha kod djece predškolske dobi, kao i zastupljenost i sadržaj straha u odnosu na spol.
Metode rada
U istraživanju je sudjelovalo 60 ispitanika (30 dječaka i 30 djevojčica) predškolske dobi (od 4 do 5,5 godina), koji pohađaju Javnu ustanovu za predškolski odgoj i obrazovanje u Zenici. Istraživanje je realizirano 2011. godine u prostorijama gore navedene institucije. Ispitanicisu biliokupljeniu jednoj prostoriji. Eksperimentator imje rekao da će danas crtati ,te ih pitao: „Postoji li nešto čega se plašite?“. Potom, svaki ispitanik dobio je potreban pribor za crtanje: bijeli papir formata A4, bojice i običnu olovku. Nakon toga, eksperimentator im je rekao da nacrtaju „svoj strah“, tj. ono čega se plaše, ali da, pritom , ne smiju gledati u radove drugog dječaka/djevojčice, nitigovoriti dok crtaju. Eksperimentatorse kretao od stola do stola i ohrabrivao ispitanike tokom crtanja. Vrijeme crtanja biloje 15 minuta. Nakon toga, prikupio je crteže, a potom je podsticao svakog ispitanika da objasni ono što je nacrtao: Što ga plaši? U kojim situacijama osjeća strah? U kojem dijelu tijela osjeća strah? Kako se ponaša kada je uplašen? Na poleđini crteža svakog ispitanika evidentirano je njegovo ime i prezime, starosna dob,kao i odgovori na gore navedena pitanja. U radu je korišten metod kvalitativne analize dječijih crteža i strukturirani intervju.
Prikaz rezultata istraživanja i diskusija
Nakon što su crteži prikupljeni, uslijedio je strukturirani intervju sa ispitancima o doživljaju i sadržaju straha. Potom je izvršena kvalitativna analiza dječijih crteža, tj. sažimanje velikog broja dječijih strahova, s obzirom na sadržaj, u pet slijedećih kategorija: strah od životinja, strah od ljudi i imaginarnih bića, strah od mraka, strah od vremenskih nepogoda, te strah od krvi i tjelesnih povreda. Zastupljenost svakog od navedenih strahova kod djece predškolske dobi izražena je u frekvencijama i postocima, te predstavljena u tabeli 1.
Unutar tabele 1. može se uočiti da je kod djece predškolske dobi najprisutniji strah od životinja (60 ili 100% ispitanika), zatim strah od ljudi i imaginarnih bića (19 ili 32% ispitanika), strah od mraka (9 ili 15% ispitanika), strah od vremenskih nepogoda (6 ili 10% ispitanika), te strah od krvi i tjelesnih povreda (2 ili 3% ispitanika). Ispitanici su naveli različite vrste životinja koje izazivaju strah i predstavljaju im opasnost. Izvršeno je grupira nje istih s obzirom na stepen opasnosti . Kod djece predškolske dobi utvrđeno je najizraženije prisustvo strah a od paukova (13 ili 22%
ispitanika), zatim strah od zmija (11 ili 18% ispitanika), strah od medvjeda (7 ili 12% ispitanika), strah od krokodila (6 ili 10% ispitanika), strah od ajkula (6 ili 10%), strah od vuka (5 ili 8% ispitanika),itd. Prema Zlotowicz-u (1982),životinje se iz djetetove perspektive grupiraju prema vrst i opasnosti i vrsti straha koje izazivaju na slijedeće kategorije: životinje koje grizu (psi, vuko vi), životinje koje bodu (pauci, kukci), te životinje koje izazivaju gađenje (miševi, pauci, gliste).
Tabela 1. Zastupljenost i sadržaj strahakod djece predškolske dobi
SADRŽAJ STRAHA f %
STRAH OD ŽIVOTINJA 60 100%
Strah od paukova 13 22%
Strah od zmija 11 18%
Strah od medvjeda 7 12%
Strah od krokodila 6 10%
Strah od ajkula 6 10%
Strah od vuka 5 8%
Strah od lava 4 7%
Strah od pasa 3 5%
Strah od tigra 3 5%
Strah od miša 2 3%
STRAH OD LJUDI I IMAGINARNIH BIĆA f-19 %-37%
Strah od imaginarnih bića (duha, vanzemaljaca, čudovišta, vještica) 13 22%
Strah od opasnih osoba (lopova, zlih ljudi, otmičara) 5 13%
Strah od članova porodice (mame, tate) 1 2%
STRAH OD MRAKA f-9 %-15%
Strah od mračnih prostorija, ulica, biti kod kuće u mraku 9 15%
STRAH OD VREMENSKIH NEPOGODA f-6 %-10%
Strah od munje 3 5%
Strah od kiše 2 3%
Strah od zemljotresa 1 2%
STRAH OD KRVI I TJELESNIH POVREDA f-2 %-3%
Strah od krvi 2 3%
Doživljaj straha u velikom stepenu ovisi o djetetovoj predodžbi i znanjuo životinji koja izaziva strah. Strah od zmija i paukova, pored objektivne opasnosti i stalne nesigurnosti o postojanju ili nepostojanju straha, sadržiunutar sebe i gađenje od zamišljenog ili stvarnog dodira sa navedenim životinjama. Pauk stvara osjećaj neugodnosti pri zamišljenom dodiru s njim, tj. percipira se kao mala životinja koja se može svugdje popeti i isplesti mrežu u koju se dijete može uplesti. Zmije izazivaju užas i gađenje, tj.kontakt s njima doživljava se kao neprijatan i odvratan, zatim, mogu se svugdje uvući, a svojim ugrizom mogu ugroziti tjelesni integritet i život osobe. Zmije i pauke djeca doživljavaju kao životinje koje bodu i povezuju ih sa otrovom, dok medvjed, krokodil, ajkula, vuk, lav i pas izazivaju strah od ugriza. Istraživači su ukazali da se djeca ne rađaju sa strahom od životinja (zmija, pauka i sl.), već da ga uče (Vanessa LoBue, 2011). Naime, istraživači Univerziteta Rutgers iz New Jearseyja analizirali su rezultate dva međunarodna eksperimenta. U prvom su eksperimentu djeci staroj sedam mjeseci pustili video zapise koji su prikazivali zmiju ili nešto neprijeteće, poput slona. Istovremeno su im puštali zvukove koji su bili veseli ili zastrašujući. Djeca su provela više vremena gledajući video zapise sa zmijom, kada su čula zastrašujući glas, no, sam a nisu pokazala znakove straha. U drugom su eksperimentu trogodišnjacima pokazali devet fotografija, a potom su trebali odabrati zadani predmet. Oni su brže identificirali zmije nego cvijeće i brže od bilo koje druge životinje koja je nalikovala zmiji. Stručnjaci su, također, zaključili da su djeca koja su strahovala od zmija identificirala ove životinje jednako brzo kao i djeca kojaih se nisu bojala. Naime, utvrđena je brza sklonost detektiranja stvari poput zmija i paukova, te njihovog brzog povezivanja sa nečim što je loše i negativno –poput strašnog zvuka. Djeca razvijaju strahove od opasnosti koji imaju svrhu zaštite. Međutim, ti strahovi nisu uvijek stvarni. Dijete se boji nečega što uopće ne postoji. U procesu u kojem dijete upoznaje svijet,ti strahovi imaju važnu funkciju: dijete percipira neki aspekt svoje okoline koji mu se čini prijetećim, suočava se s njim i, pritom,potrebnamu je podrška i razumijevanje odraslih. Strahovi od životinja kod djece nestaju nakon izvjesnog vremena. Međutim, u njihovom prisustvu, ophođenje s djecom može biti otežano. Djeci je potrebna podrška odrasle osoba u trenucima kada izgube kontrolu pri pogledu na pauka, ili kad se satima gnušaju jer su vidjeli kišnu glistu. Prisutnost roditelja,koji riječju niti gestom ne podstiče djetetovo ismijavanje, pomaže mu u kontroliranju i adekvatnom suočavanju sa strahom od životinja.
Unutar tabele 1. može se uočiti da je kod djece predškolske uočeno i prisustvo straha od ljudi i imaginarnih bića, tj. strah od duhova, vanzemaljaca ivještica(13 ili 22% ispitanika), kao i strah od lopova i zlih ljudi (5 ili 13% ispitanika). Strah od ljudi i imaginarnih bića odnosi se na strah djeteta od poznatih ili nepoznatih osoba te imaginarnih bića,koje doživljava kao opasne. Strah od nepoznatihosoba se javlja vrlo rano, tj. krajem 1. godine života. On je univerzalan i može se uočiti u svim društvenim slojevima i civilizacijama. Psihoanalitičari ukazuju da nije riječ o strahu od nepoznatih osoba, već strahu od odsutnosti poznatih osoba, uglavnom majke (Zlotowicz, 1982). Lopove i otmičare djeca doživljavaju kao uzročnike nasilne smrti i njihova loša djela su podsticaj za stvaranje slike o zastrašujućem vanjskom svijetu. Scene nasilne smrti ostavljaju vrlo snažan utisak kod djeteta i mogu biti izvor noćnih mora. Pored njih, slike nasilne smrti u još većem stepenu kod djece izazivaju mnoga imaginarna bića (duhovi,
vještice, čudovišta i babaroge). Djeca ih doživljavaju kao bića koja imaju ljudske i životinjske osobine, tj. bića koja mogu ugroziti njihov tjelesni integritet i život. Strah od mračnih prostorija, ulica ili mraka općenito iskazalo je 9 ili 15% ispitanika. Strah od mraka se počinje javljati još u dobi od dvije godine djeteta,i to prilikom uspavljivanja. U osnovi tog straha je strah odvajanja od majke i samoće. Prvi strah od mraka se stvara tokom treće godine, dok se u petoj godini vezuje za različite okolnosti mračne prostorije – podrume, tavane, mračne ulice itd.Strah od mraka kod mlađe djecepovezan je i sa strahom od lopova i imaginarnih bića, dok je kod starije djece u njegovoj osnovi nesigurnost i strah od nepoznatog. Promjena dana u noć, svjetlosti u tamu, mijenja i djetetovo trenutno emocionalno stanje. Strah može uvjetovati činjenica da ne može percipirati samo sebe i svoju okolinuna uobičajan način. Ono što je na svjetlosti imalo jasne oblike, u tami se zamagljuje. Budući da djeca snažno reagiraju na vanjske podražaje, zato jer žive u svom magičnom svijetu, i u njima zavlada tama. Kod neke djece to može dovesti i do opadanja raspoloženja, lice im izgleda potišteno, a glas može zvučati tiho i plašljivo. Strah od mraka se može pojaviti i kod posebno osjetljive djece i danju, npr. kada nebo iznenada prekriju tamni oblaci. Takvu je djecu teško navesti da misle nešto drugo, jer se boje i čekaju da se sunce opet pojavi na nebu. Taj strah je evolucijski uvjetovan i kod djece je jače izražen nego kod odraslih. Mrak izaziva i druge strahove: strah od duhova, lopova i provalnika. Kao odraz straha od mraka u dječijoj se mašti stvaraju likovi koji ga još više plaše. Budući da je dječija svijest zasićena maštom, dijete, npr., može u tamnom uglu sobe zamisliti vrlo ružne i strašne likove (vještice, zli duhovi) koji će ga napasti. Hodnik koji vodi u podrum predstavlja pravi ispit hrabrosti. Pri igri skrivača djeca uče da takva mračna i zastrašujuća mjesta mogu biti korisna, barem nakratko. Dijete zna da ga traže i da će ga naći, pa tako u njemu raste povjerenje. Međutim, neka djeca se ne usude sakriti na takva mjesta, ili se otkriju na samom početku, jer ne mogu izdržati unutarnju napetost, neizvjesnost i strah. Strah od vremenskih nepogoda uočen je kod 5 ili 8% ispitanika, tj . strah od munje 2 ili 3% ispitanika, strah od kiše 2 ili 3% ispitanika, te strah od zemljotresa 1 ili 2% ispitanika. Ovaj strah je sporadičan, a u njegovoj osnovi je strah za tjelesni integritet. O ugroženosti od strane istih djeca uče ili saznaju posredstvom roditelja. 2 ili 3% ispitanika iskazalo je i strah od krvi i tjelesnih povreda. U osnovi ovog straha je strah od smrti. Istraživanja su ukazala da je prisutan u svim dobnim skupinama kod dječaka i djevojčica. Strah od tjelesnih povreda i bolesti rezultat je neposrednog ili posrednog iskustva djeteta s nezgodama ili bolešću, tj. doživljavanja situacija koje ugrožavaju njegov tjelesni integritet i život . Ljudski je život od rođenja do smrti prepun opasnosti. Svako nastojanje odraslih da im djeca odrastu u zaštićenim okvirima teško je ostvariti, i to posebno u događajima za koje krive sudbinu – nesreća na cesti, iznenadna bolest, suočavanje sa nasiljem pri nekom napadu (krađa) uzrokuju egzistencijalne strahove koji pogađaju djecu kao i odrasle. Razvojni koraci djeteta vezani su i uz razdoblja bolesti. Dječije bolesti mogu dovesti do određenih strahova. Bolesna djeca tek djelimično razumiju svoju situaciju. Ne mogu procijeniti što je uzrokovalo njihovo stanje, te bolest doživljavaju kao posljedicu svog lošeg ponašanja. Na liječnika koji ih pregleda djeca reaguju plačem i odbijanjem. Razodijevanje kod ljekara doživljavaju kao vlastitu golotinju i skrnavljenje, a namjere ljekara kao napad. Dječiji osjeti boli se razlikuju kod različitih bolesti, pa djeca nauče verbalizirati bol koju osjećaju u svom tijelu. Ono se suočava s boli, potvrđuje se tako što je samo odgovorno za nju, te može kontrolirati njen intenzitet i trajanje. Njegova ponosna reakcija daje mu sigurnost da neće morati plakati slijedeći put kada ljekar prodre iglom u njegovo tijelo. Takve dječije vježbe prilagođavanja na negativne tjelesne promjene odrasli bi trebali pratiti, jer djeca izdržavanje boli doživljavaju kao poseban dokaz svoje hrabrosti.
Za svu djecu je važno da budu informirana o tome da bol ima funkciju alarma. Zajednički cilj učenja sastoji se u tome da se bol osjeti, izrazi i da se ne potiskuje.
U naučno-istraživačkom radu željeli smo, također, utvrditi zastupljenost i sadržaj straha u odnosu na spol djece predškolske dobi. Rezultati predstavljeni u tabeli 2. ukazuju na zastupljenost i sadržaj straha izražen u frekvencijama na uzorku dječaka i djevojčica. Utvrđenaje veća zastupljenost sadržajno različitih strahova na uzorku djevojčica u odnosu na dječake, tj. veće prisustvo straha od životinja, mraka i vremenskih nepogoda kod djevojčica, nego li kod dječaka. Naime, strah od životinja zastupljen je kod 34 djevojčice i kod 26 dječaka. Zatim, utvrđena je veća zastupljenost straha od mraka i vremenskih nepogoda kod djevojčica, nego li kod dječaka (7 djevojčica je izrazilo strah od mraka,kao i 2 dječaka).
Tabela 2. Zastupljenost i sadržaj straha u odnosu na spol djece predškolske dobi
SADRŽAJ STRAHA M Ž
f f
STRAH OD ŽIVOTINJA 26 34
Strah od paukova 6 7
Strah od zmija 5 6
Strah od medvjeda 2 5
Strah od krokodila 3 3
Strah od ajkula 1 5
Strah od vuka 2 3
Strah od lava 3 1
Strah od pasa 0 3
Strah od tigra 3 0
Strah od miša 1 1
STRAH OD LJUDI I IMAGINARNIH BIĆA M(f)-12 Ž(f)-7
Strah od imaginarnih bića (duha, vanzemaljaca, čudovišta, vještica) 7 6
Strah od opasnih osoba (lopova, zlih ljudi, otmičara) 5 0
Strah od članova porodice (mame, tate) 0 1
STRAH OD MRAKA M(f)-2 Ž(f)-7
Strah od mračnih prostorija, ulica, biti kod kuće u mraku 2 7
STRAH OD VREMENSKIH NEPOGODA M(f)-2 Ž(f)-5
Strah od munje 1 2
Strah od kiše 1 1
Strah od zemljotresa 0 2
STRAH OD KRVI I TJELESNIH POVREDA M(f)-1 Ž(f)-0
Strah od krvi 1 0
UKUPNO M(f)-43 Ž(f)-53
Strah od vremenskih nepogoda izrazilo je 5 djevojčica, dok su strah od istih izrazila 2 dječaka. Veća zastupljenost straha kod dječaka u odnosu na djevojčice uočena je jedino kod straha od imaginarnih bića i opasnih osoba (12 dječaka je izrazilo strah od ljudi i imaginarnih bića,i 7 djevojčica).
Zastupljenost različitih sadržaja straha kod djevojčica u odnosu na dječake predškolske dobi predstavljena je i grafički (grafikon 1.) Utvrđena veća zastupljenost strahova kod djevojčica u odnosu na dječake u skladu je sa rezultatima ranijih istraživača.
Zaključak
Na osnovu kvalitativne analize dječijih crteža i intervjua utvrđen je sadržaj straha kod djece predškolske dobi s obzirom na različit stepen zastupljenosti (tj. strah od životinja, strah od ljudi i imaginarnih bića, strah od mraka, strah od vremenskih nepogoda i strah od krvi i tjelesnih bolesti), kao i većazastupljenosti straha kod djevojčica u odnosu na dječake. Pored utvrđivanja izvora ili sadržaja straha kod djece predškolske dobi, nužno je, također, razlikovati normalne dječije razvojne strahovei anksiozne reakcije od kliničkih fobija. Neproporcionalan intenzitet reakcija straha na određenu situaciju, povećana frekvencija reakcija straha, reakcije straha izazvane neopasnim podražajima, spontane reakcije straha koje su izvan voljne kontrole djeteta, te reakcije straha koje vode bijegu ili izbjegavanju situacije najčešće upućuju na kliničku fobiju. Za djecu je jako važna podrška i razumijevanje od strane roditelja i drugih odgajatelja pri osvještavanju ili imenovanju straha, kao i podsticanje ka konstruktivnom suočavanju sa strahom. Strahovi s kojima se dijete ne suoči, ili potisnuti strahovi, mogu kod njega izazvati agresivno ili depresivno ponašanje. Važno je podsticati dijete da izrazi riječima unutrašnji doživljaj straha, te shvati da je strah normalan i prirodan osjećaj. Ukoliko odrasli pretjerano štite djecu od situacija koje uključuju strah, djeca neće imati priliku da se upoznaju sa osjećajem straha, niti da nauče kako ga savladati. Odgajatelji mogu pomoći djeci u prerađivanju osjećaja straha posredstvom raznih igara, pjesama kao i bajki. Strah je u svojoj osnovi ambivalentan osjećaj, tj. suprotan pol hrabrosti. Ako dijete uspješno savlada osjećaj straha, javlja se osjećaj ponosa i hrabrosti. Stoga je važno da se dijete postupno izlaže situacijama koje uzrokuju strah, kako bi spoznalo njegovu snagu izazova i način savladavanja.
Literatura
1. Barrios, B.A. i Hartmann, D.P. (1988). Fears and anxieties, u Mash, J.E., Terdal L.G. Behavioral Assesment of Childhood Disorders. New York/London, The Guilford Press, 196-265.
2. Davison, G. C. i Neale, J. M. (2002). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja.Jastrebarsko: Naklada Slap.
3. Ennulet, G. (2010). Strahovi u dječijem vrtiću. Split: Harfa d.o.o.
4. Epstein, S. (1972). The nature of anxiety with emphasis upon its relationship to expectancy, u Spilberger, C.D. (Ed.) Anxiety: Current Trends in Theory and Research. New York, San Francisko, London: Academic Press, Vol.2, 291-337.
5. Halmi, A. (2003). Strategije kvalitativnih istraživanja u primijenjenim društvenim znanostima. Jastrebarsko: Naklada Slap.
6. Mini DSM-IV: Dijagnostički i statistički priručnih za duševne poremećaje(1999). Jastrebarsko: Naklada Slap.
Ollendick, T.H. (1995). Assesment of anxiety and phobic disorders in children, u Craig K.D. & Dobson, K.S. (Ed.). Anxiety and Depression in Adults and Children, California. Sage Publications. 99-125.
7. Ollendick, T.H. & Ollendick, D.G. (1997). General worry and anxiety in children, Psychoterapy in Practise. Vol. 3, 89-102.
8. Poulton, R., Tranior, P., Stanton, W., McGee, R., Davies, S. i Silva, P. (1997). The (in)stability of adolescent fears. Behavior Research and Therapy. Vol.35, (2), 159-163.
9. Reiss, S. (1991). Expetancy theory of fear, anxiety and panic, Clinical Psychology Review, (11), 141-153.
10. Wenar, C. (2002). Psihopatologija i psihijatrija: od dojenačke dobi do adolescencije,Jastrebarsko: Naklada Slap.
11. Zlotowicz, M. (1982). Strahovi kod djece.Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
12.Vulić-Portorić, A. (2002). Strahovi u djetinjstvu i adolescenciji. (on-line).
13. Savremena psihologija, 2, 271-293. Sažetak iz 159.922.2
14. Suzić, N. (2007). Primijenjena pedagoška metodologija. Laktaši: Grafo Mark.
15. Živković, Ž. (2004). Emocije u razredu. Đakovo: Tempo d.o.o.
