Terapija usmjerena na osobu

Predškolski odgoj i obrazovanje-drugi ciklus

Kolegij: Psihoterapijske tehnike u radu s djecom

Tema: Terapija usmjerena na osobu

Seminarski rad potpisuje: Aida Teljigović

Sadržaj:

1.      Uvod…………………………………………………………………………………3

2.      Historijska pozadina…………………………………………………………………4

3.      Pogled na ljudsku prirodu………………………………………………………………………………..5

4.      Terapijski procesi……………………………………………………………………………………………6

4.1.Terapijski ciljevi…………………………………………………………………………………………….6

4.2.Terapeutova funkcija i uloga……………………………………………………………………………6

5.      Terapijske tehnike i postupci…………………………………………………………………………….7

5.1.Područje primjene…………………………………………………………………………………………..8

6.      Prednosti i nedostaci pristupa usmjerenog na osobu…………………………………………….9

7.      Zaključak………………………………………………………………………………………………………10

8.      Literatura………………………………………………………………………………………………………11

Uvod

Dok je Maslov, predloživši teoriju ličnosti i motivacije, postao ključna ličnost humanističke teorije, za pionira humanističke savjetodavne prakse se smatra Karl Rodžers (1902-1987), tvorac „na klijenta usmjerene“ ili „klijentom vođene“ nedirektivne terapije. Odrastao je u porodici koju su obilježavali bliski i topli odnosi, ali i stroga religiozna pravila. Njegovi interesi su se mjenjali tokom studija pa je od agrikulture, historije i religije došao do kliničke psihologije.

1946. godine počinje raditi na Zapadnom institutu bihevioralnih znanost u La Jolli u Kaliforniji. Radio je sa grupom ljudi koji su nastojali povećati svoje sposobnosti u odnošenju s ljudima. Zajedno sa svojim saradnicima osniva 1968. godine Centar za proučavanje osobe u La Jolli.

Inače je u cijelom svijetu poznat po tome što je stvorio i razvio humanistički pokret u psihoterapiji. Sržna tema njegove terapije je nužnost nevrjednujućeg slušanja i prihvatanja. Svoj pristup je primjenjivao na osobe u politici, trenirajući političare, vođe i skupine u sukobu……

4.     Zaključak

Možemo slobodno zaključiti da se Rogersova teorija zasniva na pretpostavci da klijenti mogu razumjeti faktore u svom životu koji ih čine nesretnim. Najveći dio odgovornosti za smjer terapije se pripisuje klijentu. Slažem se sa idejom da terapeuti trebaju biti više uključeni u svijet samih klijenata, međutim s tim treba biti oprazan, jer se lako može javiti prevelika povezanost sa klijentom, ali isto tako odbacivanje i nerazumjevanje klijenta. To može zavisiti od terapeutove autantičnosti i kongruentnosti koji su toliko važni u ovom pristupu. S druge strane mislim da se mnogi terapeutu drže na odstojanju od klijenata i njihovih poteškoća ne pokazujući empatičnost i razumijevanje za njih. Mnogi ne smatraju da se trebaju vezati za klijente, te da se na taj način gubi njihova moć i profesionalnost. Lično mislim da terapeuti trebaju biti iskreni, empatični prema svom kllijentu, ali treba uvažiti i činjenicu da svi ljudi nisu isti, nemaju isti potencijal, te da dolaze iz različitih sredina i kultura te da samim time i njihove potrebe nisu iste. S tim na umu, terapeuti bi trebali imati i druge opcije za svoje klijente.